Rimski vojni logor Tilurij

Lokalitet Tilurij

Legijski logor Tilurium bio je smješten na jednom povišenom platou desne obale rijeke Cetine (Hippus flumen) (slika 1). Taj je položaj za Rimljane imao izuzetnu stratešku važnost jer je omogućavao nadzor prijelaza preko rijeke Cetine, odnosno kontrolu putovanja prema unutrašnjosti provincije Dalmacije (slika 2). Tilurium se više puta spominje i u antičkim izvorima. Tako Plinije (NH III 142) Tilurium spominje kao …Tribulium, nobilitata proeliis castella. Tabula Peuntegerijana (6,3) ga bilježi kao logor Tilurio. U Itin. Anton. (337,5) se spominje kao riječni prijelaz pa je zabilježen kao PonteTiluri. Kod Rav. (IV,16) se spominje i prijelaz preko rijeke Ponteluri ali i legijski logor Tilurion. Ime logora se javlja i na dva miljokazu (a Tilur/io/…m/ilia/p/assuum/.)(CIL XVII/4, 342) datiranom u sredinu 3. st. pronađenom u Runovićima iTil(urio) (CIL XVII/4, 363) s nalazišta Orepak u selu Prud kod Narone. U Justinijanovoj darovnici sv. Benediktu (A. L. Muratori. Rerum Italicarum scriptores. T.2. S. 353) iz sredine 6. st. javlja se Pontem Ciluri, a u fragmentu kodicila nepoznate osobe s početka 7. st. spominje se između ostalih lokaliteta i utvrda Tilu.. (Marini. Papiri diplomatici S. 121, Nr. 78). Tilurij je u vrijeme osvajanja unutrašnjosti Dalmacije zajedno s legijskim logorom Burnum i kastelima Magno, Andetrij i Bigeste igrao važnu ulogu u zaštiti obale koja je od ranije već bila čvrsto u rimskim rukama. U Tiluriju je najduže boravila VII. legija. U stručnoj literaturi spominju se različiti datumi dolaska VII. legije u Dalmaciju, ali i njenog odlaska iz Dalmacije. Analiza spomenika VII. legije u provinciji Dalmaciji za sada pokazuje da je najstariji sigurno datirani spomenik građevinski natpis postavljen 16./17. god. po. Kr., a najmlađi sigurno datirani spomenik je međašni natpis postavljen između 42. i 50. god. po. Kr. Sigurno je da su na njeno mjesto došle pomoćne vojne postrojbe od kojih je u Tiluriju najduže boravila cohors VIII voluntariorum civium romanorum čiji se posljednji spomen datira u 243. g. Čini se da legijski logor Tilurij nije nikada prerastao u veće antičko naselje. Jača naseljenost civilima pojavljuje se tek u 17. st. kada se na njemu počinje razvijati današnje selo Gardun. Lokalitet je došao u fokus znanstvenih razmatranja krajem 19. st., nakon što su iz Garduna i njegove okolice u obližnje muzeje počeli stizati arheološki nalazi. Bile su to prije svega vojničke nadgrobne stele ali i drugi natpisi kao i novac i vojnički predmeti.5 Od 1980. god. prostor sela Garduna i njegova bliže okolica upisani su pod rednim brojem 959 u Registar nepokretnih spomenika kulture Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu (Pravni status Z-2315). Od 1997. god. rimski legijski logor Tilurij postaje i objektom sustavnih arheoloških istraživanja. Od tada na svjetlo dana izlaze ostaci različitih logorskih građevina kao i brojni pokretni nalazi.

Projekt

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta odobrilo je 1997. godine financiranje projekta pod nazivom Rimski vojni logori u Hrvatskoj – Tilurij, i to od 1997. do 2002. kroz projekt Rimski vojni logori u Hrvatskoj – Tilurij (130666); od 2003. do 2006. kroz projekt Rimski vojni logori u Hrvatskoj – Tilurij (130460) i od 2007. kroz projekt Rimski vojni logori u Hrvatskoj (130-0000000-0777).6 Primarni ciljevi istraživanja postavljeni na početku projekta temeljili su se na sustavnim arheološkim iskapanjima. Razlog tome je činjenica da su se znanstveno utemeljeni odgovori na važna pitanja o arheološkom lokalitetu Tilurij mogli dobiti samo metodološki ispravno provedenim arheološkim iskopavanjima. Takav postupak podrazumijeva, uz redovitu objavu, primjenu suvremenih i prikladnih načina iskopavanja uz vođenje detaljne dokumentacije kao i stručnu analizu pokretnih i nepokretnih nalaza. Na samom početku trebalo je utvrditi nekadašnji prostorni opseg logora, kao i raspored eventualno sačuvanih građevina u njegovoj unutrašnjosti. Smatralo se da bi pronalaskom logorskih građevina bilo moguće definirati graditeljske tehnike i arhitektonska obilježja svakoga pojedinoga građevinskog kompleksa. Pokretni nalazi iz tih arheoloških iskopavanja bili bi također podvrgnuti analizi. Zahvaljujući novim podacima dobivenim iz proučavanja pokretnih i nepokretnih spomenika, bilo bi moguće što preciznije utvrditi vrijeme nastanka i trajanja logora, kao i eventualne promjene u opsegu i namjeni. U sklopu projekta zapošljavani su i znanstveni novaci. Oni su jednako kao i vanjski suradnici tijekom svoga djelovanja na projektu kontinuirano napredovali u stručnom i znanstvenom radu što se najbolje ogleda u njihovim magistarskim i doktorskim radnjama kao i brojnim objavama, relevantnima za istraživanja odnosno za projekt.

Arheološka iskopavanja provodila su se svake godine tijekom trideset dana u mjesecima lipnju i srpnju. Vremensko ograničenje arheoloških iskopavanja na jedan mjesec godišnje je doneseno prije svega zbog analize pokretnog materijala koja se provodila u kabinetskim ispitivanjima tijekom ostatka godine. Zahvaljujući takvoj organizaciji iskopavanja bilo je moguće postići da vrednovanje i obrada velike većine materijala drži korak s arheološkim iskopavanjima.

U svim je dosadašnjim godišnjim arheološkim kampanjama, osim voditeljice projekta i iskopavanja, sudjelovala grupa stručnjaka sastavljena od profesora s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te doktoranata i postdoktoranata. U iskopavanjima, kao što je već spomenuto, redovito sudjeluju i studenti arheologije kojima je rad na arheološkom terenu obvezatni kolegij. U svakoj istraživačkoj kampanji radi i nekoliko studenata arheologije iz inozemstva, koji u Tilurij dolaze preko međunarodne suradnje/razmjene. Od samog početka u radu na projektu djeluju i vanjski suradnici, stručnjaci različitih arheoloških disciplina (keramika, numizmatika, staklo, metal, mozaici). Samo tako ustrojen tim stručnjaka može pokušati dati odgovore na pitanja, što se postavljaju sa svakim novim otkrićem u tilurijskom legijskom logoru. Ipak za potpuno rješavanje kompleksnih pitanja koja se pojavljuju na terenu, bila je potrebna suradnja i s drugim ekspertima iz različitih znanstvenih područja, koji se po potrebi uključuju u istraživački rad, kao npr. osteologa – sa zadaćom analize ljudskih i životinjskih kostiju,ili kemičara za analizu sastava tla i keramike. I, konačno, ovako zamišljen projekt nije bilo moguće provesti bez upotrebe suvremenih računalnih tehnologija, što je posebno došlo do izražaja u suradnji s geodetima i arhitektima.

Već se tijekom prvih pet godina arheoloških iskopavanja pokazalo da je odluka o sustavnom iskopavanju legijskog logora bila ispravna.8 Tako je već u prvoj istraživačkoj kampanji 1998. god. došlo do pronalaska monumentalnih vojničkih građevina. Do 2001. god. je otkriveno i istraženo još nekoliko logorskih objekata. I ovaj je legijski logor, kao i drugi takvi ili slični objekti u Carstvu, bio zaštićen bedemima. U Tiluriju smo istraživali temelje zapadnog bedema. Iako je spomenuti segment bedema bio tek djelomično sačuvan (7,8 m), ipak je bilo moguće ustanoviti tehniku njegove izgradnje. Njegova je monumentalna konstrukcija bila načinjena u tehnici opus coementicium, ali uz masivnu upotrebu drveta, i to vodoravno i uspravno u jezgru zida umetnutih greda. Drvena je konstrukcija tijekom dva tisućljeća potpuno istrunula što je rezultiralo vidljivim tragovima u obliku četvrtastih šupljina u bedemu kao i tragovima nekadašnje površine drveta koja se utisnula u žbuku dok je bila svježa.

Na sjeverozapadu logora otkriveni su i ostaci rimske cisterne za vodu oblika nepravilnog pravokutnika (16,60 x 24,89 x 27,95 x 19,30 m). Cisterna je bila ukopana u zemlju zdravicu, a njeni su zidovi i pod bili zaštićeni sa slojem šljunka te premazani s nekoliko slojeva vodootporne žbuke. Krovište cisterne bilo je naslonjeno na pilone. Sačuvano je i stepenište kojim se ulazilo u cisternu kao i odvodni kanal kojim se razvodila voda u logor.

Unutar samog logora u njegovom središtu u kojem se, u načelu, uvijek nalaze zgrade zapovjedništva, nađeni su ostaci mozaika s djelomičnim prikazom bika i rubnim geometrijskim ukrasima s bijelim i crnim rombovima. Ovaj mozaik leži na čvrstoj podnici što je izgrađena i uz pomoć dijelova starijih mozaika od kojih su se sačuvali fragmenti.

Nalaz dijelova dviju monumentalnih građevina odnosno dvaju građevinskih sklopova predstavljalo je najveći izazov istraživačima. Prva je građevina smještena u sjeverozapadnom dijelu logora u neposrednoj blizini bedema (oko 16 m). Do 2001. god. je istražen i dokumentiran njezin vanjski, bedemu paralelan, zapadni zid u dužini od 40,80 m. Zahvaljujući utvrđenoj tehnici izgradnje i pokretnim nalazima, objekt se mogao preliminarno datirati u 1. st. po. Kr., ali se još uvijek ne može s potpunom sigurnošću govoriti o njegovoj namjeni. Drugi se građevinski sklop nalazi na sasvim drugom kraju logora, i to u njegovom jugoistočnom dijelu. Građevina koju od bedema dijeli 9 m široki intervallum sastoji se od 67 metara dugačkog i do 2 m visokog južnog zida i 9,5, odnosno 17,6 m dugačkih zidova s istočne strane. Ti vrlo dobro sačuvani zidovi su poduprti s 28, odnosno 8 kontrafora. Osim monumentalnosti ovaj sklop pokazuje i neka zanimljiva građevinska rješenja. Tako se npr. izrazite kosine terena ispravljaju niveliranjem pomoću supstrukcija koje su se ispunjale amorfnim kamenjem. Između unutrašnjeg ruba vanjskih zidova supstrukcije i kamene ispune u unutrašnjosti dokumentirani su 40–ak cm široki zemljani tamponi. Kontrafori, kako se misli, podupiru ove vanjske zidove da bi se nivelacija terena dodatno učvrstila. Gradnja ove građevine datirana je, zahvaljujući i analizi pokretnog materijala, u prvu polovicu 1. st. po. Kr. Danas se u znanosti barata podacima da su se u 1. st. legijski logori još uvijek podizali od drvene građe, a da se na kamenu izgradnju prešlo tek koncem 1. st. odnosno početkom 2. st. Međutim već se u prvim godinama istraživanja u tilurijskom arealu moglo ustanoviti, prije svega zahvaljujući pomnom iskopavanju građevina, da su se one od samog početka zidale od kamena i to ponajviše u već naprijed spomenutoj tehnici opus coementicium. Ipak ta graditeljska tehnika u našem primjeru pokazuje određene osobitosti, i to zbog obilne upotrebe drvene građe ne samo u jezgri zida (bedem) nego i u vanjskim zidovima pojedinih građevina (sonda A i sonda Z). U ljeto 1999. god. suradnici projekta provodili su i zaštitni arheološki nadzor prilikom postavljanja vodovodnih cijevi, od kada je selo Gardun priključeno na središnji vodovodni sustav. Tijekom arheološkog istraživanja ovog legijskog logora u razdoblju od 1997. do 2001. pronađen je veliki broj pokretnih nalaza odnosno njihovih ostataka. To se odnosi prije svega na keramiku, staklo, metalne nalaze ali i novac. Analize koje su provedene nad pokretnim nalazima potvrđuju intenzivan logorski život u prvim desetljećima 1. st. po. Kr. što korespondira s podacima s epigrafskih spomenika.11 Nalazi isto tako svjedoče o daljnjim, iako smanjenim, logorskim aktivnostima i u 2. i 3. st. Iako je pronađeno nekoliko predmeta koji potječu iz razdoblja kasne antike, oni ipak predstavljaju rijetke nalaze.

Od 1998. god. sustavno se objavljuju preliminarna izvješća s arheoloških iskopavanja iz prethodne godine. Od te 1998. god. napisani su brojni stručni i znanstveni radovi, a na domaćim i međunarodnim kongresima su predstavljana nova postignuća to jest rezultati najnovijih istraživanja.12 Zahvaljujući takvom načinu prezentacije našega rada lokalitet je našao mjesto u relevantnim publikacijama koje su objavljene u inozemstvu.13 Paralelno s novim istraživanjima provodila se sustavna obrada i objava starih nalaza.14 Nakon pet godina objavljeni su i rezultati arheoloških istraživanja provedenih između 1997. i 2001. godine.15 2003. god. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta je odobrilo produžetak financiranja projekta Rimski vojni logori u Hrvatskoj – Tilurij (130460). U ovoj su knjizi predstavljeni rezultati istraživanja tog drugog projektnog razdoblja.

Prostor

Legijski logor Tilurij bio je smješten na desnoj obali rijeke Cetine. Rijeka, koja je dugačka 105 km, u svom gornjem toku prolazi kroz ravničarski prostor da bi nakon napuštanja Trilja u daljnjem toku protjecala kroz stjenoviti klanac. Upravo na mjestu gdje tok rijeke prijelazi iz ravničarskog u kanjonski dio sagradili su Rimljani legijski logor. On se nalazio na prostranoj visoravni nad rijekom Cetinom, na 429 m nadmorske visine, kod današnje crkve sv. Petra. Njegova cjelokupna površina pokazuje određeni pad terena i to od zapada prema istoku i od sjevera prema jugu što se i danas lako uočava zahvaljujući kaskadnoj strukturi površine. Razlika u visinama između najvećih sjeverozapadnih točaka i najnižih jugoistočnih točaka u logoru iznosi oko 20 m. Arheološka su istraživanja otkrila da su taj pad terena Rimljani riješili masivnim nasipavanjem određenih građevinskih površina, odnosno niveliranjem terena pri čemu se koristilo amorfno kamenje, zemlja, a ponegdje i žbuka. Gradnja se dakle morala prilagoditi odabranom prostoru što je dovelo i do toga da logor nije bio sagrađen u obliku pravokutnika, kako su preporučivali antički graditeljski majstori. Kako se pokazalo nakon otkrića dijelova sjevernog, zapadnog i istočnog bedema logor je imao trapezoidni oblik površine oko 12 ha. Današnji izgled sela Gardun se sastoji od nekoliko grupa kamenih kuća između kojih su ostaci nekadašnjih manjih poljoprivrednih parcela. Takav raspored pokazuje da je u 17. st. pridošlo stanovništvo stvorilo, po vlastitim potrebama, potpuno novi prostor koji ne odgovara nekadašnjem tlocrtu legijskog tabora. Učinili su to gotovo potpunim odstranjivanjem rimskih građevina pri čemu su sav, na taj način dobiveni, klesani kameni materijal, iskoristili za izgradnju vlastitih kuća, kao što je moguće da su ga koristili i za trgovinu. Neupotrebljivim kamenom kao i komadima rimske građevinske opeke gradili su međe. Donji dijelovi vanjskih zidova dvaju rimskih građevinskih sklopova, pronađenih uz zapadni (sonda Z) i istočni bedem (sonda A), ostali su nam, kao što je to slučaj i s mozaikom (sonda B), sačuvani jer su između ostaloga također služili kao međe poljoprivrednih parcela. Kako se za sada čini, legionari VII. legije su se u Tiluriju opskrbljivali vodom iz cisterni. Postoji vjerojatnost da su crpili vodu i iz podzemnih izvora jer su takvi izvori vode i danas aktivni na tri gardunske lokacije.

Metodologija

Unatoč velikom broju pokretnih spomenika s prostora Tilurija, a koje su tijekom više od dva stoljeća dospijevali u muzeje u Splitu i Sinju, na području nekadašnjega legijskog logora Tilurija nisu do 1997. nikad provođena arheološka iskopavanja. Na nadgrobnim stelama koje su se podizale preminulim vojnicima sačuvani su i natpisi, zahvaljujući kojima je znanost mogla otčitati podatke o njihovom porijeklu, službi i godinama provedenim u vojsci. Spomenici iz Tilurija koji su dospjeli u muzeje, iako od neprocjenjive važnosti, pospremljeni su tamo bez ikakvih podataka o kontekstu nalazišta, što znači da ne pružaju ama baš nikakve informacije ni o nekropoli gdje su bili postavljeni, a još manje o arhitekturi logora odnosno o prostornom opsegu i njegovim građevinama ili o tehnici njihove gradnje. Da bi se to saznalo bilo je potrebno započeti s arheološkim istraživanjima. U knjizi Tilurium I predstavljena je metodologija istraživanja koja se primjenjivala tijekom prvih pet godina iskopavanja, a koja se pokazala znanstveno ispravnom i koja je donijela odlične rezultate. Tijekom godina, prateći novitates arheoloških tehnika iskopavanja, preuzimane su i prilagođavane specifičnim potrebama lokaliteta određene prakse arheološke prospekcije, kao i vođenja terenske dokumentacije. Istraživanja Tilurija započela su 1997. g. pripremnim radovima kao što su sakupljanja arhivske dokumentacije (historijskih karata i mapa), starije arheološke literature, topografskih karata, postojeće literature o lokalitetu, te izvršenog višednevnog obilaska područja gardunskog platoa. Prilikom obilazaka terena na poljima i u međašnim strukturama što dijele parcele, uočen je rimski keramički materijal kao i dijelovi rimskih kamenih spomenika uzidanih u zidove kuća i staja. U razgovorima s lokalnim stanovništvom dobiveni su također zanimljivi i vrijedni podaci. Prije početka samih iskopavanja ustanovljen je sustav mjerenja i dokumentacije. Uz pomoć nastavnika i studenata s Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izvršeno je geodetsko snimanje sela Gardun, a dobivene mjere su uvrštene u Gauß–Krügerov koordinatni sustav. Na taj je način konstruirana geodetska mreža, i to ne samo nad pretpostavljenom površinom logora nego i nad širim područjem. To je odlučeno na temelju rezultata prethodno obavljenoga obilaska terena, kao i na osnovu obavijesti o pokretnom materijalu iz različitih muzeja koji čuvaju predmete iz Garduna. Kvadranti mreže su od zapada prema istoku označeni slovima abecede, a od sjevera prema jugu arapskim brojevima. Od 2003. god. u tijeku arheoloških iskopavanja za svakodnevnu dokumentaciju se koristila totalna mjerna stanica, a dobivena mjerenja su uvrštavana u generalni plan u AutoCad-u. Početne veličine površina (sondi) koje su se istraživale u mjerama 5×5 m i s 0,50 m kontrolnog profila, bile su dio kvadratnog rastera. Kasnije se istraživanje širilo prema položaju arhitektonskih ostataka, a u nekim slučajevima je i imovinsko-pravno stanje na terenu diktiralo smjer. Sonde su označene slovima abecede (A, B, T … ) ili prvim slovom izražene karakteristike na sondi (Z od zid,….) Unutar svake sonde se istraživalo po blokovima koji su dobivali redne brojeve redoslijedom iskopavanja. Na taj je način do 2001. istraženo ukupno oko 750 m2 logorske površine. Odluka o postavljanju geodetske mreže na samom početku iskopavanja nad cjelokupnim lokalitetom, iako financijski opterećujuća, pokazala se vrlo dobrom. Sva kasnija, osuvremenjena, digitalna dokumentacija bazirana je upravo na geodetskoj mreži i vođena u AutoCad-u. Terenska dokumentacija sastojala se od kronološkog opisa arheoloških iskopavanja pojedinih građevinskih sklopova u terenskim dnevnicima, nacrtne dokumentacije (1:20) i shematskog crtanja svakog posebnog nalaza. Osim toga koristile su se i Excel-tablice za dokumentaciju stratigrafskih jedinica, pokretnih nalaza, kao i za popise fotografija i crteža. Nacrtna dokumentacija od 2004. god. prati stratigrafske jedinice koje su dobivale redne brojeve redoslijedom pronalaska. Ona također prati vertikalne profile jer se iskopavanje svake sonde završavalo na zdravici. Jedna od karakteristika ovog arheološkog terena je da se ostaci najmlađe rimske razine nalaze neposredno ispod recentnoga podhumusnog sloja. Iako je taj najmlađi antički sloj ponegdje bio teško oštećen djelovanjem pluga, uglavnom su donji slojevi bili intaktni. Sve bitne poduzete radnje tijekom iskopavanja kao i posebni nalazi su fotografirani digitalno, u crno-bijeloj tehnici i u boji. Informacije se od samog početka obrađuju i računalno, sukladno trenutnim dosezima digitalizacije, korisnim za arheološko iskopavanje. Na crtežima se označene visine odnose na apsolutnu nadmorsku visinu.

Znanstvena istraživanja koja su se provodila od 2002. do 2006. godine, a koja se objavljuju u ovoj knjizi, nastavila su se služiti dotadašnjim metodološkim postupkom uz proširenje obrasca za dokumentaciju pokretnih nalaza i stratigrafskih jedinica. U nastojanju da se dobiju što kvalitetniji podaci prije svega skupljanjem što više relevantnih informacija, napravljene su zračne fotografije i fotogrametrijske snimke, tzv. digital terrain model (DTR) i arheološka geofizika. Osim toga pokrenuta je dodatna potraga za pokretnim neobjavljenim materijalom iz depoa različitih muzeja (staklo, metal, geme, cigla).

Klasificiranjem i valorizacijom svih dobivenih podataka omogućen je ciljani odabir novih sondi. Osim toga započeto je organiziranje baze podataka i arheološkog arhiva, a pomno dokumentirani pokretni nalazi bili su podvrgnuti analizi na kojoj će se moći temeljiti izrada stratigrafije cjelokupnog terena.

BIBLIOGRAFIJA

>