Za početak studija arheologije u Zagrebu i Hrvatskoj zaslužan je Isidor Kršnjavi. Kršnjavi je svojim nastupnim predavanjem na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu Znamenovanje poviesti i arkeologije umjetnosti održanim 11. ožujka.1878., udario temelj znanosti koja će dati neka vrlo ugledna imena europske arheologije. U tim ranim danima studija, Kršnjavi je imao 50-ak studenata povijesti/arheologije i teologije, pri čemu Zagreb nije mnogo zaostajao za tadašnjom prijestolnicom znanosti i umjetnosti – Bečom. Godine 1893. radio je na prijedlogu novog sveučilišnog zakona u kojemu je aktom odvojio studij arheologije od studija povijesti umjetnosti. Na taj je način utemeljen Arheološki zavod Filozofskog fakulteta koji je pod tim nazivom bio aktivan više od 100 godina. Profesorski status zadržao je do 1896. kada je dekretom mađarskog ministra Banffya smijenjen. U travnju sljedeće godine vraćen je na svoje profesorsko mjesto koje je zadržao do 1918. god. kada ga je umirovilo Narodno vijeće. Umro je 5. veljače 1927. u 82. godini života.
Jedan od njegovih velikih obola hrvatskoj arheologiji bilo je usmjeravanje mladoga vinkovačkog gimnazijalca Josipa Brunšmida (1858.-1929.) na studij povijesti i zemljopisa u Beču. Nakon boravka u Beču, Kršnjavi ga postavlja za kustosa Arheološke zbirke Narodnoga muzeja u Zagrebu.
Kršnjavi je u svojoj reformi sveučilišnog zakona dekretom odredio da predstojnik Arheološkog zavoda ujedno bude i ravnatelj Narodnog muzeja, tako da Brunšmid godinu dana nakon što je obranio doktorat “Die Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens” (1895.), postaje ravnatelj Muzeja i prvi izvanredni profesor arheologije na Sveučilištu u Zagrebu (1896.). Iako se kao ravnatelj bavio arheologijom u svakom njenom aspektu, najveći je stručnjak bio za epigrafiju i numizmatiku. Oformio je Numizmatički odjel Narodnog muzeja, koji je tada brojao oko 70 000 inventarnih jedinica te kao takav, pored Atenskog, bio jedan od najvećih u ovom dijelu Europe. Na Fakultetu je predavao grčke i rimske starine, te epigrafiju i numizmatiku, a za sobom ostavlja 119 bibliografskih jedinica. Godine 1897. godine prvi je počeo istraživati lokalitet Vučedol.

 prof. dr. Josip Brunšmid

Viktor Hoffiller rođen je 19. veljače1877. godine u Vinkovcima gdje završava gimnaziju. Studij filologije započeo je u Zagrebu, no na Brunšmidov nagovor i preporuku studij nastavlja u Beču na klasičnoj arheologiji i filologiji. Već kao student sudjeluje na stvaranju velikog projekta berlinske Akademije: Corpus inscriptionum latinarum. Godine 1900. doktorira na temi poznatih antičkih spomenika Trački konjanik, a sljedeće godine postaje kustos Narodnog muzeja u Zagrebu. Na fakultetu predaje kao honorarni docent prapovijest i provincijalnu arheologiju. Nakon Brunšmidova zakonskog umirovljenja, tj. njegove navršene 65. godine života, na fakultetu i mjestu ravnatelja Muzeja nasljeđuje ga Hoffiller. Otada nadalje radi na čast i slavu obiju institucija po čemu je postao iznimno cijenjen u europskim arheološkim i kulturnim krugovima. Poznat po svom enciklopedijskom znanju, te odličnim predavanjima, postaje članom arheoloških instituta i udruženja u Austriji, Njemačkoj i Rumunjskoj. Njegovo Bečko sveučilište mu je 1950. g. dodijelilo počasnu titulu doktora znanosti. Bio je, također, dekan Fakulteta i predsjednik Hrvatskog arheološkog društva. Poznat je i po tome što je u današnji Arheološki muzej u Zagrebu donio iznimno velik broj muzejskih jedinica, te djelatnost Muzeja intenzivnije usmjerio na hrvatski “arheološki Eldorado” – Slavoniju. Umro je 1954. godine.

prof. dr. Viktor Hoffiller

U Zagrebu je 26. rujna. 1912. godine rođen Mirko Šeper. U rodnom gradu završava gimnaziju te studij arheologije i povijesti umjetnosti. Jedan od profesora bio mu je i Hoffiller. Od 1938. bio je kustos u Arheološkom muzeju i predavač na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Doktorirao je 1940. s temom Antičke geme i amuleti. Od 1934. do 1945. bio je izvanredni profesor na Fakultetu. Zbog svojih političkih načela od 1945. do 1947. boravio je u zatvoru, a nakon toga bio je bez posla i sredstava za život sve do 1952. Tada je u Leksikografskom zavodu dobio posao urednika za arheologiju, povijest i povijest umjetnosti. Uz njegovo je djelovanje vezan pronalazak poznate vučedolske golubice koju je prvi zabilježio crtežom u svom terenskom notesu, (po nekima on je i njen otkrivač), a taj se notes i danas čuva u Gradskom muzeju u Vukovaru. Nakon kratke bolesti iznenada je umro, 21. listopada 1970. u 59-oj godini života.

Isječak iz stranice Šeperova dnevnika onog dana kada
je otkrivena Vučedolska golubica
(taj se dokument danas čuva u Gradskom muzeju Vukovar)

Pioniri prapovijesne arheologije u Hrvatskoj prije svega su Josip Brunšmid i Viktor Hoffiller. Brunšmid na ličkom području radi na nekropolama u Vrepcu i Kompolju gdje je otkrio oko 500 grobova. Međutim, početak pravog, organiziranog studija prapovijesti vezan je uz profesora Duju Rendića-Miočevića i njegovu reorganizaciju studija na Odsjeku. On, naime, dovodi Vladimira Mirosavljevića i Stojana Dimitrijevića na prapovijesnu katedru, dok je prije njih, na honorarne pozive, dolazio Josip Korošec iz Ljubljane.
Vladimir Mirosavljević rođen je 12. siječnja 1908. U Pragu i Parizu studira likovne umjetnosti, grafiku i primijenjene umjetnosti, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završava studij povijesti književnosti i filozofije s psihologijom. Taj je studij dopunio studijem predmeta arheološke struke, te 1945. počinje raditi kao asistent Grge Novaka. Na otoku Krku prvi je otkrio nalaze impresso kulture na istočnoj obali Jadrana, kao i paleolitičke lokalitete na Cresu i Lošinju. Umro je u Zagrebu.

Stojan Dimitrijević rođen je u Horgošu (Vojvodina) 11. kolovoza 1928. Nakon smrti oca, u ranom djetinjstvu, s majkom se doseljava u njenu rodnu kuću u Vinkovce, to sudbonosno mjesto hrvatske arheologije, a nakon nekog vremena oboje se sele u vlastitu kuću koja se danas nalazi u Ulici Krste Frankopana u istome gradu. Zarana je počeo obilaziti arheološke lokalitete i skupljati rimske novce i ostale nalaze kojih je u tom kraju bilo u izobilju. Duplikate svojih primjeraka rimskog novca razmjenjivo je s ujakom – kiparom Vanjom Radaušem.
Drugi svjetski rat dočekao je u gimnaziji. Budući da je tada bio vrlo mlad, kasno je mobiliziran u domobrane, tako da je izbjegao najstrašnije ratne strahote. Nakon završetka Realne gimnazije u Vinkovcima, u jesen 1947. godine odlazi na studij arheologije i povijesti umjetnosti u Zagreb. Želja mu je zapravo bila upisati Umjetničku akademiju, ali troškovi tog studija za njega su bili nepremostiv problem. No sklonost prema crtanju i slikanju uvelike mu je koristila u njegovu kasnijem znanstvenom radu. Diplomirao je 1952., a na temelju vlastitih istraživanja, 1959. brani doktorsku disertaciju pod nazivom Problem neolita i eneolita u Slavoniji i Srijemu. Osim sa svojim profesorima, prve veće korake u struci učinio je s Ksenijom i Zdenkom Vinski – tada najuglednijim arheolozima u Hrvatskoj. 1951. vodio je iskopavanja za Muzej Brodskog Posavlja, kada je prvi put iskopavao Klokočevik, lokalitet koji će mu kasnije poslužiti kao jedan od temelja periodizacije sopotske kulture.

prof. dr. Stojan Dimitrijević

o odsluženju vojnog roka, 1. ožujka 1954. počinje raditi kao asistent na Katedri za arheologiju Arheološkog zavoda na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Odmah po dolasku uredio je fotolaboratorij koji je funkcionirao do prije 10-ak godina. Od 1956. intenzivno odlazi na terene sa krajnje skromnim financijskim sredstvima, no ipak njegovim radom polako se počela iscrtavati slika prapovijesnih arheoloških lokaliteta u sjevernoj Hrvatskoj. Nastavio je raditi i počeo stjecati privatna i profesionalna poznanstva u inozemstvu. Tako je godine 1962/3 proveo kao korisnik Humboldtove stipendije u Heidelbergu u Njemačkoj. Tamo je na Institut für Frühgeschichte der Universität Heidelberg habilitirao i radio s Vladimirom Milojčićem, tada najpoznatijim prapovijesničarom Europe, s kojim je vrlo usko surađuvao sve do Milojčićeve smrti, kada ga je i zamijenio na prapovijesnoj katedri Instituta. Nakon habilitacije, vraća se u Zagreb i u časopisu Opvscvla Archaeologica 5 objavljuje rezultate rada u Njemačkoj u članku Problem neolita i eneolita u sjeverozapadnoj Jugoslaviji. U proljeće 1968.god. izabaran je u zvanje izvanrednog profesora.
Kako se dio nastave arheologije u to vrijeme održavao u Arheološkom muzeju u Zagrebu, kad je postao asistent, marljivo je pretraživao kutije s materijalom u muzejskom depotu. Tako vrlo brzo postaje izvanredan poznavatelj toga materijala, koji je potjecao iz Samatovaca, Vučedola, Sarvaša, Bapske itd., dakle najvažnijih lokaliteta kontinentalne Hrvatske koji su do tada bili iskopavani. Zbog svojeg umjetničkog izražaja posebno ga je interesirala vučedolska kultura, na kojoj je mislio obraniti buduću disertaciju, no ta mu je molba odbijena s obrazloženjem da na njoj već radi Paola Korošec sa sveučilišta u Ljubljani.
Od 60-ih godina prošlog stoljeća počela su više ili manje opsežna istraživanja različitih položaja u Vinkovcima, a trajala su, uz prekide, sve do kraja 70-ih. Tada je tamo iskopano više od 5300 kvadratnih metara prapovijesnog sloja, koji je ponegdje bio dubok i nekoliko metara. Istraživanje prapovijesnog tela u Vinkovcima do danas je ostalo najopsežnije prapovijesno istraživanje u Hrvatskoj. To je profesoru Dimitrijeviću poslužilo kao glavni oslonac za periodizaciju starčevačke kulture u Hrvatskoj, pa je time i bio autor jedne od većih cjelina u, sada već legendarnoj sintezi, Praistorija jugoslavenskih zemalja. Dimitrijević je inače tijekom svojeg znanstvenog rada uspostavio apsolutni i relativno-kronološki okvir različitih kultura u Hrvatskoj, pri čemu je prvi definirao tri kulturne pojave: sopotsku, lasinjsku i vinkovačku kulturu. Obogatio je dotadašnja znanja o starčevačkoj i vučedolskoj kulturi, koje su ga evidentno očaravale svojim umjetničkim komponentama.
Profesor Dimitrijević je napisao velik broj znanstvenih rasprava, a najviše njih ticalo se prapovijesti sjeverne Hrvatske, Slavonije i Srijema. Iza njega, nekim drugim, mlađim generacijama, osim radova ostale su i anegdote o iznimnoj predanosti prema arheologiji te o njegovim hobijima: fotografiji, filmu, kazalištu i baletu. Znalo se da je na fakultetu bio svakodnevno, od 10 do 17 sati, a nakon toga u nekom od zagrebačkih kina ili kazališta. Tamo je tražio mir i opuštanje.
Bio je jedan od rijetkih utjelovljenja sjajnog istraživača te vrsnog predavača i pedagoga. Preminuo je u Zagrebu, u zoru 13. prosinca 1981. godine, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Vinkovcima.

3. siječnja 1938. godine u Zagrebu je rođena Nives Majnarić-Pandžić. Nakon završetka klasične gimnazije diplomirala je jednopredmetnu arheologiju (1962.god.) Godinu dana kasnije izabrana je za asistenticu na Katedri za prapovijesnu arheologiju. S temom “Keltsko-latenska kultura u Slavoniji i Srijemu” brani magisterij (1969.), a početkom 1982. i doktorat pod naslovom “Srednje brončano doba u Panoniji”. Nakon doktorata dobiva status docentice za protohistorijsku arheologiju, a od 1984. postaje voditeljica Katedre. U prosincu 1987. postaje izvanredni profesor na Odsjeku za arheologiju. U jesen 2003. godine odlazi u zasluženu mirovinu, no još uvijek sudjeluje u nastavi Odsjeka na poslijediplomskom studiju.
Tijekom karijere sudjelovala je na velikom broju arheoloških istraživanja, a vodi mnoge projekte koji se bave prapoviješću u kontinentalnom dijelu Hrvatske, no isto tako sudjeluje u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku na studiju “Kulturna povijest Jadrana”. U području svojega interesa objavila je stotinjak naslova (tekstova, članaka, knjiga, TV emisija itd.). Na zagrebačkom Gornjem gradu, u samostanu klarisa (današnji Muzej grada Zagreba), vodila je dio zaštitnih istraživanja prilikom kojih je otkrivena najstarija poznata naseljena jezgra današnjeg grada Zagreba.

 prof. dr. Nives Majnarić-Pandžić

Za svoj rad dobila je, između ostalog, priznanje izborom u članstvo Njemačkog arheološkog instituta u Berlinu.
Punih 40 godina svoga života posvetila je podizanju novih generacija arheologa… i još uvijek to radi na doktorskom studiju Odsjeka, te kao gost-predavač izvan granica Hrvatske. Danas su njeni učenici sveučilišni profesori, asistenti (!), učitelji, kustosi, voditelji instituta, restauratori itd., kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Velik broj njih bavi se baš prapoviješću bronce i željeza, zašto im je ljubav ulila upravo Nives Majnarić-Panžić. Možemo se poslužiti riječima jedne njene učenice: “Svi mi koji smo jednom kročili u tokove arheologije s radošću ostajemo u njezinim nepredvidivim brzacima i strujama. Kako u njima pronaći ljepotu otkrivanja i spoznavanja znaju samo oni koji su imali dobrog učitelja (…)” (Marina Šimek, Opuscula Arhaeologica br.27 pp. 151).