Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
ubojice u orient expressu
autori: Marijeta Babin / Andrea Devlahović
Svatko od vas, dragi čitatelji, pogledao je barem jedan film o putešestvijama Jamesa Bonda. Dakle, nije vam teško prisjetiti se kako izgledaju zemljopisne karte s putovanja dotičnog gospodina. Znate ono - zemljopisna karta i bijela linija koja označava smjer njegovog kretanja i ide, ide, ide... Sada tako i vi zamislite jednu liniju dok čitate ovaj putopis i pratite nas na našem putovanju tragom slavnog Orient Expressa.
Pa, krenimo redom. Svi smo s nestrpljenjem iščekivali taj petak, 7. svibnja 2004. godine kada smo kao predstavnici Studentskog kluba arheologa s svojom "Totalno ouT" modnom revijom trebali krenuti prema turskom gradu Antalyi na 7. Međunarodni festival mladeži Mediterana. Iz Zagreba smo krenuli prema našoj prvoj stanici, Beogradu. Jedan kolega pridružio nam se u Vinkovcima razveselivši nas slavonskom rakijicom i vinom, što je upotpunilo već postojeću kolekciju. U Beograd smo stigli navečer i odmah presjeli na vlak za Sofiju. I tu počinje tulum! Naime, naša Filomena, službena voditeljica puta (Big Mamma), slavila je rođendan. A partyju su se pridružili i mladi beogradski planinari koji su nas počastili domaćim duvan-čvarcima. Naravno, potegnule su se i neke političke teme iz bliže nam prošlosti, ali sve je ipak, nakon kraćeg natezanja, završilo u ozračju bratstva i jedinstva...
Dolinom Morave, preko Niša, stigli smo do Dimitrovgrada, odnosno bugarske granice gdje su nam bugarski carinici priredili malu predstavu, s osmjehom na licu. Za početak su tražili "vesele cigarke" koje, naravno, nisu našli. Budući da su svakako željeli nešto naći, razveselili su se našem hladnom oružju. Na svim smo jezicima pokušavali objasniti da je riječ o replikama arheoloških nalaza, a svoje smo tvrdnje popratili i dokaznim pismom našeg Ministarstva kulture. I sve bi dobro prošlo da nisu iskopali kutiju s promotivnim CD-ovima naše revije. Srećom, u Bugarskoj je 10 eura dovoljno da biste podmitili carinike... Treba napomenuti da ni u SiCG ni u Turskoj nismo imali ovakvih problema.
Konačno smo stigli do Sofije! Moramo priznati da smo se u jednom trenutku zapitali jesmo li osim kroz prostor, putovali i kroz vrijeme. Kako da vam opišemo kolodvor na koji smo stigli? Zamislite mastodontnu građevinu čudnog oblika i pomalo jezovite atmosfere kojoj pridonose i visoki zidovi obloženi drvenim reljefima. Još su samo nedostajali srp i čekić i soc-doživljaj bi bio potpun. Ubrzo smo shvatili da je cijela Sofija nekako zapela u osamdesetima što nas je isprva uistinu šokiralo. Posjetite li ikada Sofiju, nemojte zaboraviti da pješaci tamo nikada, ali baš nikada nemaju prednost. Isto tako, nemojte očekivati zebre jer njih naprosto nema, iako neke naznake upućuju na to da su nekada davno postojale. Ukratko, Sofija je grad na rubu raspada. Ipak, sve to ima stanovitu draž i svakako ju je vrijedilo vidjeti. Prednost za studente su i niske cijene, pa tako možete pojesti dobar ručak za manje od 20 kuna ili popiti koktel za 10 kuna.
Sl. 1. Sofija
U kasnim popodnevnim satima napustili smo Sofiju i krenuli prema Istanbulu. Ovoga puta smo imali cijeli spavaći vagon samo za sebe. Spojivši dvije kabine, dobili smo dosta prostora za hit našeg putovanja - igru "Ubojice". Za neznalice, to je igra u kojoj može sudjelovati gomila ljudi i jaaako je zarazna! Dok dvoje odabranih ubija, ostali, pod vodstvom mastermind-a igre koji sve vidi i sve zna, pokušavaju dokučiti tko to pomalo smanjuje broj sudionika. Ta noć bila je ispunjena ubojstvima, ali i strahom koji je upotpunjavao atmosferu. Naime, neki od naših bojažljivijih suputnika bili su jako zabrinuti pričama o okrutnosti carinika na turskoj granici pa su svoju paranoju prenijeli na sve ostale. Priča je glasila gotovo ovako: poredat će nas u vrstu (od najvećeg prema najmanjem) i skinuti do gola... A svaka nepravilnost plaća se odsijecanjem desne ruke...
Na svu sreću, takve su se priče pokazale ispraznima, što pak ne znači da je prelazak granice (u mjestu zvučnog imena Kapikule) bio preugodan. Procedura je slijedeća: budući da turski carinici nemaju volje šetati od vagona do vagona, svi putnici dužni su izaći iz vlaka i pronaći put do "kontrolne točke". Pod tim mislimo na lutanje između vlakova i prolazak kroz polumračne pothodnike u 4 sata u noći. Zatim slijedi pregledavanje putovnica na šalterima, što je bio dugotrajan proces s obzirom na broj ljudi koji je baš tu noć htio ući u zemlju.
Sl. 2. "Ubojice" su odlična igra dok je netko ne shvati preozbiljno...
Ne vjerujte pričama - turski carinici su sasvim u redu, jedino je pitanje hoćete li stići vratiti se na vlak prije njegovog odlaska! Nama su očito bogovi bili naklonjeni pa smo se svi uspjeli vratiti.
Oko 8 ujutro došli smo na zadnju stanicu Orient Expressa - Sirkeci Gar u Istanbulu. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu! Prvo što nas je dočekalo, a što će nas pratiti kroz cijelu Tursku, bilo je veliko lice jednog i jedinog oca - Atatürka!
Šteta što sada zaista nismo putovali kroz vrijeme, npr. u tridesete godine prošlog stoljeća kada su u obližnjem hotelu Pera Palace boravile mnoge slavne osobe. A jedna od najslavnijih je Agatha Christie koja je upravo u tom hotelu, u sobi 411, napisala slavno "Ubojstvo u Orient Expressu".
Ispivši prvu kavu u Turskoj krenuli smo prema azijskom dijelu grada, odnosno prema kolodvoru Haydarpaşa s kojeg polaze vlakovi put Male Azije. Na taj smo način pošli tragom nekadašnjeg Taurus Expressa koji je prolazio kroz Malu Aziju i Siriju te išao sve do Bagdada.
Do kolodvora Haydarpaşa smo, naravno, išli brodom preko slavnog Bospora (İstanbul Boğazı). Za većinu nas slijedio je prvi iskorak na azijsko tlo pa možete zamisliti to ushićenje! Nas nekoliko bilo je toliko obuzeto tim osjećajem da nismo ni opazili ne samo da je brod pristao, već i da se većina kolega odavno iskrcala. Kada smo shvatili da brod kreće dalje, zavladala je panika koja je bila popraćena sveopćim oduševljenjem ostalih putnika. Srećom, naši kolege uspjeli su dozvati kapetana koji je samo radi nas još jednom pristao.
Zaboravili smo vam spomenuti da je Turska zemlja u kojoj se možete cjenkati za najnevjerojatnije stvari pa tako i za rezervacije za vlak, što smo prvi put doživjeli baš na kolodvoru Haydarpaşa.
Iduća stanica bio je Burdur, jugozapadna granica Frigijskog carstva. Tek smo u vlaku za Burdur osjetili pravi duh Turske - žene u konzervativnoj nošnji (neke od njih kompletno obučene u crne haljine koje pokrivaju sve osim očiju), iznimno ljubazni ljudi koji su nas, bez obzira što se komunikacija odvijala na razini "ja Tarzan, ti Jane" (u Turskoj se mali broj ljudi služi engleskim jezikom), častili burekom i sarmicama od listova vinove loze.
Nakon noći provedene u prezagrijanom vlaku i uz igru asocijacija (ne ide bez neke igrice…) dočekao nas je Burdur, malo mjesto oko 120 km udaljeno od Antalye. I tu je kraj pričama iz vlaka, ali naše putovanje se još ne prekida. Ostanite s nama...