Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
antalya, napokon
autor: Marijeta Babin
Nakon tri dana boravka u vlaku, vožnja od stotinjak kilometara preko čistog asfalta može biti iznenađujuće ugodan doživljaj (gubitak ravnoteže i klepetanje šina u vašoj glavi samo su neki od sindroma "postvlakovnog" stresa…). Naime, put od Burdura do Antalye, misira Zlatne obale, prevalili smo autobusom. Nakon cjenkanja za ionako smiješno nisku cijenu putne karte, u autobusu možete birati želite li popiti sok, kavu ili čaj (gratis, molim lijepo). Poslije par minuta ljubazni asistent vozača vas prema dobrom starom turskom običaju ponudi i losionom za osvježenje ruku.
Slijedeći naputke organizatora antalyskog festivala, naše prvo odredište bio je sveučilišni kampus u kojem su nas trebali čekati vodiči zaduženi za našu grupu. Međutim, potraga za vodičima trajala je puna dva sata jer se kampus rasprostire na ogromnoj površini. Svaki odsjek fakulteta ima zasebnu zgradu, a "dekanluk" i "rektorluk" (dekanat i rektorat) svojom veličinom mogu parirati zgradi našeg Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a usput su okruženi zelenilom i fontanama.
Kada smo napokon našli dodijeljene nam vodiče, Veysela, Tülin i Fethiye, studente Sveučilišta u Antalyi, od njih se više nismo odvajali. Oni su se brinuli ne samo o našem smještaju i prehrani, već i o tome da se cijelo vrijeme našeg boravka u njihovom gradu odlično zabavimo. Možda bih već sada trebala istaknuti da je festival bio iznenađujuće dobro organiziran: svi su sudionici imali besplatan smještaj i hranu, a svaka grupa imala gotovo cijeli dan na raspolaganju minibus i usluge trojice vodiča. Naš glavni vodič po imenu Veysel (mi smo ga prekrstili u Veseli) zaista je dao sve od sebe da nam boravak u Antalyi učini što ugodnijim.
Sl. 1. Hadrijanova vrata, istočni ulaz u staru jezgru Antalye
Smjestili su nas u hotel Sunset, prema našoj procjeni sjedište antalyske mafije sitnog zuba. Dvadeset četiri sata dnevno u predvorju hotela sjedilo je petnaestak muškaraca smrtno ozbiljnih lica. Uz pušenje cigareta, jedina dnevna aktivnost im je bila dovlačenje kartonskih kutija tajanstvenog sadržaja u još tajanstveniju sobu koja se nalazila u najmračnijem kutku našeg kata.
No, svaka mafijaška banda ima i svog nevinog dečka, a u ovoj je to bio Muhsin, recepcionar hotela Sunset. Da je bilo tko od nas u bilo kojem trenutku slučajno poželio pojesti mamine sarme nasred maloazijske obale, vjerujte mi, Muhsinu ne bi bilo teško zaletjeti se do Zagreba, pomoći ženi pri zamatanju sarmi i donijeti topli obrok ravno pred vrata hotelske sobe. I pri tome bi se blaženo smiješio kao dijete koje je upravo dobilo Playstation. Muhsin je definitivno stekao doživotnu naklonost i zahvalnost naše ekipe.
Prvi dan festivala započeo je podužim mimohodom svih sudionika gradskom obalom koji je završio na trgu Cumhuriyet (trgu Republike) )gdje su gradski oci održali prigodne govore. Parada se nastavila i oko samog kampusa, a svaka grupa usput je izvodila i svoje (narodne, valjda) pjesmuljke pa smo i mi pustili glasiće. A čulo se tu svega - od klasika kao što je Đimijev "Dimnjačar", pa sve do Thompsonove "Lijepa li si". Sva sreća da smo bili u Turskoj… Studenti penjači su na zgradi rektorluka razvili zastave Turske i sveučilišta, zastavu svog penjačkog kluba i zastavu s likom (a šta mislite koga?!) jednog i jedinog oca, Atatürka. Nakon govora rektora Yaşara Uçara, koji je 1996. godine i pokrenuo ovaj festival, igre su mogle započeti. Stotinjak ljudi zaplesalo je tursko kolo!
Festivalske manifestacije odvijale su se punih pet dana, a na festivalu je sudjelovalo 200 turskih studenata i 350 studenata iz 15 zemalja svijeta. Većina se sudionika predstavila folklorom pa je naša grupa, koja je svoju zemlju odlučila predstaviti polugolim djevojkama i mladićima obučenim samo u kožu i nekakvo platno (za one koji ne znaju predstavili smo se revijom odjevnih predmeta arheoloških razdoblja), pomalo odudarala od ostatka.
Više smo puta tijekom tih pet dana navraćali u staru gradsku jezgru Antalye koja je Europljanima trenutno turistička hit destinacija. Kada već govorim o Antalyi, ne mogu preskočiti priču o pergamskom kralju Atalu koji je u 1. stoljeću prije Krista zadužio svoje ljude da pronađu najljepše mjesto na svijetu, raj na Zemlji na kojem će sagraditi svoj grad. Nije nikakvo čudo što su Atalovi ljudi zaključili svoju potragu upravo ovdje.
Mora da je kralj, kada je prvi put ugledao tu mitsku ljepotu, bio i više nego zadovoljan revnošću svojih "tragača za rajem". Na zapadu i sjeveru antalyski zaljev zagrljen je planinama "tolkienovskih" oblika, a pogled prema jugu ostaje prikovan prizorom daleke pučine. U čast osnivača mjesto je prozvano Attaleia, a Seldžuci će u 13. stoljeću ovo ime preoblikovati u Adalya. Danas se ovaj zemaljski raj zove Antalya.
Sl. 2. Konačno Antalya, biser Tirkizne Obale, nakon tri dana i tri noći putovanja
Zanimljivo je da je grad nakon 1. svjetskog rata nakratko bio u rukama Italije, ali 1921. godine sva presizanja vanjskih sila zaustavio je otac moderne i sekularne turske države, jedan i jedini tata Atatürk. Gradska jezgra Antalye ima poseban šarm jer se na antičke, rimske spomenike naslanjaju oni mlađi, iz doba vladavine Seldžuka i Otomana što je upravo egzotičan prizor za nekoga tko dolazi iz kršćanskog civilizacijskog kruga. Najpoznatiji antički spomenik su Hadrijanova vrata izgrađena u čast carevog posjeta gradu 133. godine. Vrata imaju tri luka: veliki centralni i dva manja, pokrajnja. Razina rimskog pločnika je više od jednog metra niža u odnosu na razinu moderne Antalye. Od mlađih spomenika reprezentativan je Yivli Minare (u slobodnom prijevodu: "žlijebljeni minaret") koji dominira panoramom starog grada. To je ujedno i zaštitni znak grada (što je Splitu sv. Duje to je Antalyi Yivli Minare). U čaršiji, među drvenim i zidanim čardacima, diskretno su smješteni restorani za bogatu klijentelu. Poseban ugođaj imaju noću kada na stolovima smještenim oko bazena obloženih mozaicima gore voštanice, a u zraku lebdi zvuk klavira dok netko ovlaš prebire po tipkama… Nije ni čudo da je grad šezdesetih godina prošlog stoljeća doživio turistički boom jer u Antalyi znaju kako diskretno, uspješnom interpolacijom novih zgrada unutar povijesne jezgre, upregnuti povijesnu baštinu u korist turizma.
Sl. 3. Sa svečanog mimohoda
Nama su pak dani bili ispunjeni pripremama za nastup i praćenjem ostalih zbivanja na festivalu. Većinu vremena provodili smo u kampusu koji ima i centralni dio pod imenom "Olbia" gdje studenti provode slobodno vrijeme između predavanja. Radi se o svojevrsnom parku gdje su, prekriveni bugenvilijama u cvatu, u krug poredani kafići i samoposluge, a kroz središnji dio neprestano teče voda u slapićima. Kampus ima i velike, čiste menze u kojima smo svakodnevno imali besplatne obroke. Hrana je ukusna i raznovrsna, a salate izgledaju toliko svježe da bi, zbrojivši sve navedeno, svaki prosječni hrvatski student na trenutak pomislio da se nalazi u nekakvom studentskom holo-programu, idealnom svijetu, utopiji… Noću smo uglavnom tulumarili na plaži uz svirku Jordanaca s kojima smo se odmah skompali. U našem hotelu spavali su i mađarski studenti (također sudionici festivala), koji, uza sve naše napore, nisu pokazali ni najmanju želju za druženjem. Jesmo li im bili antipatični ili ljudi jednostavno ne komuniciraju najbolje na engleskom jeziku do kraja je ostao misterij… Inače, muški dio ekipe je od prvog dana snatrio o predivnim Libanonkama (od kose do gležnjeva cure izgledaju mrak), ali do bliskog kontakta nikada nije došlo.
Sl. 4. Ovako izgledaju poslastice iz dobre studentske menze
Sve u svemu, na što se mogu žaliti nosioci titule "obarača Guinessovog rekorda u broju istovremeno probijenih gumenih balona"?! Da, da, ne varaju vas okice … Ni krivi, ni dužni, drugo jutro našeg boravka u Antalyi bili smo prisiljeni provesti na užarenom asfaltu igrališta u kampusu čekajući puna dva sata da u ograđeni prostor uđe na tisuće studenata. Napokon, kad su usijane glave već prijetile odlaskom u menzu, odbrojavanje je počelo. Naoružani balonima i iglicama proizveli smo veliki prasak i ušli u povijest…
Ista večer je bila posebno uzbudljiva iz dva razloga - kolega restaurator Bojan slavio je rođendan, a istovremeno se odvijao i TV prijenos Eurosonga u Istanbulu. Dvadeset troje ljudi okupiralo je njegovu sobu u kojoj je sve prštalo od uzbuđenja, pogotovo za vrijeme Mikulićevog nastupa.
Napokon, treći dan festivala održali smo našu reviju u Atatürkovoj dvorani u kampusu (zaista se tako zove, što ja sad tu mogu…). Nastup je bio i više nego uspješan: modeli su nekoliko puta bili prisiljeni izaći na bis. Uslijedio je i fotosession, a našoj sreći nije bilo kraja kada su nas čelni ljudi Sveučilišta u Antalyi zamolili da na manifestaciji zatvaranja još jedanput nastupimo pred svim sudionicima festivala. Kakva čast! Druga, počasna revija malo je teže pala našim vrlim modelima zbog toga što se održala na otvorenom, na temperaturi od tridesetak stupnjeva pa su neki gotovo kolabirali noseći vunene ogrtače, metalne oklope itd. Tog zadnjeg dana festivala, predstavnici naše studentske udruge na čelu sa šeficom Filomenom, prisustvovali su svečanoj audijenciji u rektoratu sveučilišta. U ime ostale ekipe primili su zahvalnicu sveučilišta i plaketu u obliku sredozemne medvjedice. A dobili smo još jedan poklon - uokvireni reljef s likom jednog i jedinog oca, Atatürka! Uslijedila je vrtna zabava uz švedski stol i bezalkoholno pivo, a svi smo napokon mogli odahnuti zadovoljni dobro obavljenim poslom.
Što se više bližio kraj našeg boravka u Antalyi, to su naši vodiči bili tužniji. Naručili su za nas ultra-fancy prijevoz do Burdura, novi klimatizirani kombi koji je (jao i avaj!) ipak bio premali za dvadeset ljudi i njihovih četrdesetak putnih torbi. Međutim, nismo se dali smesti i nekako smo se ugurali u vozilo. Iako je u zadnjim redovima bilo vrtoglavica, mučnina i nagnječenja kostiju, sretno smo stigli do Burdura. Na željezničkom kolodvoru vodiči su nas ispratili ogrnuti hrvatskom zastavom, pjevajući "Dimnjačara", obliveni suzama. Zaista, iskreno smo se sprijateljili, ali s naše strane nije bilo suza, nas je čekao drevni Istanbul!
Sl. 5. Pred deportaciju (naši domaćini iz Antalye: u sredini sjedi Veysel, treća s lijeva Tülin, četvrta s desna Fethiye