Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
vazali grada carigrada
autori: Marijeta Babin / Andrea Devlahović / Tomislav Jerončić / Sara Popović
I tako je ispalo da su bogovi htjeli da nas 20 neozlijeđeno i bez nekih velikih problema stigne u Istanbul. Istina je da je na brodićima koji povezuju azijsku i europsku stranu Istanbula uvijek gužva i da iskrcavanja liče na iskrcavanje na Normandiju, ali zadnji smo put naučili svoju lekciju pa smo sada uspjeli izbjeći gnjev kapetana olupine zbog nepotrebnog ponovnog usidravanja (neki se možda prepoznaju u ovoj priči kao izravni krivci za slične neugodne situacije iz prošlih epizoda).
Odmah po silasku s naše brodice trebalo je riješiti pitanje krova nad glavom jer smo naumili još nekoliko dana obitavati u Istanbulu kako bi se, a što drugo, nego kulturno uzdizali. Tako smo se, slijedom događaja, uputili prema glasovitoj istanbulskoj četvrti zvanoj Sultanahmet (ovom prilikom zahvaljujemo našoj turskoj Hrvatici bez koje bismo još dan danas lutali izgubljeni po Istanbulu) gdje se između inih zanimljivosti nalazi i svima poznata i mnogo puta opjevana Aja Sofija. Naime, Aja Sofija je, osim zbog svoje povijesne, arhitektonske i umjetničke vrijednosti, važna i zbog toga što se preko puta nje nalazi hostel vrlo pristupačnih cijena koji nam je trebao biti utočište preostalih nekoliko dana u Turskoj. Muški dio ekipe dobio je smještaj u 12-krevetnoj sobi popularno zvanoj "konjušnica" dok su djevojke bile bolje sreće te su smještene u "komforne" 4-krevetne sobe. No, nakon što su odložile svoje stvari, nedostatak prostora primorao ih je na boravak u podrumskoj konjušnici koja je time postala službeno okupljalište, a vrlo brzo je dobila i zasluženi kultni status.
Kao i svi istanbulski turisti, prvo smo se uputili na Grand Bazaar (Kapalı Çarşı). U tom ogromnom kompleksu gubili smo se u blještavilu zlata (koje ovdje, ovisno o dubini džepa, možete kupovati na kile), raznih drangulija, nargila, ćilima, svjetiljki, opravica i manje više svega što vam padne na pamet. Iznad glava su se vijorile zastave Fenerbahçe-a (za neznalice to je turski nogometni prvak), a činjenica da je u tom klubu igrao i Miki Rapaić dodatno je spuštala cijenu pri obaveznom cjenkanju. Nakon iscrpljujućeg shoppinga tijekom kojeg vas svatko vuče za rukav i pokušava vam pogoditi nacionalnost, trudili smo se izgubiti u okolnim sokacima, ali nas je nos već odveo na sljedeći Bazaar. Pogađate, riječ je o Egipatskom ili Spice Bazaaru (Mısır Çarşısı). Nakon što vas ulaskom u prostor zapahne tisuće opojnih mirisa začina i čajeva, našopaju vas rahat lokumom i ostalim ultraslatkim delicijama, za pola sata opet se nalazite u situaciji iz koje pokušavate izvući živu glavu.
Sl. 1. Aja Sofija
Vrijeme je za večernji izlazak. Preporučeno mjesto bio je Taksim, glavna ulica europskog dijela Istanbula. Da biste došli do tamo zaustavite nekoliko taksija (od njih 22 000) i, naravno, cjenkate se jer u Turskoj ni taksimetar nije obavezan. Ni upozorenja turske Hrvatice, ni upozorenja taksista ne mogu vas pripremiti na ono što slijedi. Zamislite Tkalču samo u istanbulskim razmjerima (omjer 1:15), zatim pokoju raciju zamijenite kordonom policajaca s automatskim puškama i povremenim uličnim tučnjavama i dobili ste noćnu sliku Taksima. Ali to ne umanjuje veselje rijeke ljudi koja prolazi glavnom i gubi se u okolnim uličicama koje su prepune raznih kafića, klubova, restorana i, naravno, noćnih prodavača đinđuva. Budući da smo istanbulsku Euroviziju promašili za jedan dan, bilo nam je drago da smo ipak čuli Ivana Mikulića kako širi krilaaaa sred Stambola grada.
I gdje bi drugdje čovjek u Istanbulu mogao završiti, nego u - Madridu. Okruženi plakatima Almodovarovih filmova i jeftinom cugom, zadržavali smo se u ovom kafiću do sitnih noćnih sati. Usputna postaja do svakonoćnog tulumarenja u konjušnici (njihaaaa!) bio je reggae klub koji okuplja malobrojnu, ali jaku tamnoputu istanbulsku scenu. Kako turski...
Slijedeći dan vratili smo se turističkom điru pa smo posjetili Plavu džamiju (Sultan Ahmet Camii). Omamljeni i umorni okrijepili smo se u "Zelenoj ćoši" (Green corner) koja je bila naše neslužbeno mjesto za merak i divanluk uz çai (po naški: kljucanje). Inače, izraz "turska kava" je mit jer kako se kod nas provodi vrijeme uz kavu, tako se u Turskoj provodi uz čaj, nargilu i backgammon (Tavla) pa se nemojte iznenaditi kada naručivši "tursku kavu", dobijete najobičniji nescafe kakav ste baš neki dan kupili u Getrou.
Obavezna turistička atrakcija je i večernji nastup derviša u dvorani na kolodvoru Sirkeçi. Prvi dio nastupa je koncert sufi glazbe koja je sve prisutne dovela do transa (čitaj: sna), a drugih pola sata gledate 6 ljudi koji se manično vrte oko svoje osi i nakon toga, zamislite - ne povraćaju! Zaista zaslužuju svih 10 eura po glavi posjetitelja.
Sl. 2. Arheološki muzej
Općenito, ulaznice u manje-više sve kulturne ustanove zaokružene su na 10 eura i to su jedina mjesta na kojima se ne možete cjenkati. Tako ostanete pomalo razočarani kada posljednji dan svog boravka u Turskoj (tužni zbog odlaska, a osiromašeni boravkom) s velikim očekivanjima uđete u Aju Sofiju, a mozaike ne vidite od skela ili sveprisutnih štandova s buteljiranom maglom. A da ne spominjemo dječju izložbu raketa...
I šećer na kraju - Arheološki muzej. Iako smo imali sve potrebne dokaze da smo studenti arheologije (neki čak i članovi HAD-a) te da smo došli s prigodnim poklonima, nikoga u muzeju nismo impresionirali. Ne samo da nas nisu besplatno uveli ili nam dali bilo kakav popust, nego smo i poklone morali ostaviti na porti, zatim platiti kartu i nezamijećeno ući u muzej. A unatoč spektakularnim eksponatima (nalazi iz Troje, zatim iz Lidije i Frigije, porfirni bizantinski sarkofazi, Aleksandrov sarkofag itd.), ostali smo zapanjeni lošim i zastarjelim postavom. Poseban dojam ostavljaju bizantski kršćanski sarkofazi, koji unatoč silnom neispunjenom prostoru unutar nekoliko objekata muzeja, stoje uz njegovo pročelje na milost i nemilost raznim atmosferilijama te služe uzgoju novih vrsta paprati, mahovine i lišajeva.
Sl. 3. Prizor s Baazara
Te večeri morali smo krenuti za Zagreb, a kako se sobe moraju isprazniti do podneva, bili smo prisiljeni tih nekoliko preostalih sati kampirati na hostelskoj terasi. Samo iseljavanje nije proteklo bez gunđanja nekih koji se nisu mogli pomiriti s činjenicom da je kraj turskim avanturama, dok su drugi, svjesni predstojećih napora, pokušavali uloviti ono malo hladovine što ga je pružalo omanje drvce nepoznate vrste smješteno u kutu terase. Naravno, ekipa je bila u bedu jer kad jednom doživite Istanbul, svijet više ne gledate istim očima. Naime, kao i naše pretke, Carigrad nas je prisilio na doživotno vazalstvo, ali ono slatko koje potiče maštanja i sanjarenja te obvezuje na povratak toj hipnotičkoj ljepoti.
No ni ovdje nije kraj naših putešestvija jer, kao što znate, Lijepa Naša je vlakom udaljena dvije države i tri dana. A ako vas zanima kako je to prošlo, vratite se na članak "Ubojice u Orient Expressu" pa polako sve čitajte unatrag. f