Fragmenti

časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu

studiranje u SAD-u

Činilo se kao još jedna godina u srednjoj školi - posve drugačije od našeg fakulteta. Iako sam stigla deset dana prije početka nastave, bilo je to jako kasno u procesu registracije za kolegije koja je trajala još od proljetnog semestra. S dva kolegija sam imala sreće, no za treći sam bila na listi čekanja (jer su me prvi dan predavanja ispisali sa svih kolegija jer sami sebi nisu platili moju školarinu!!!), što je prilično traumatično iskustvo.
Naime, iako sam imala profesorovo odobrenje za upis i ulazila sam u kvotu ljudi odobrenu od strane fire departmenta (nema te sile koja će vas ubaciti na kolegij ako ste makar prvi iznad dozvoljenog broja - ako se ne daj Bože dogodi požar ili nešto slično, a netko nastrada, može se tužiti fakultet za tolike milijune dolara da im se nikako ne isplati s vama riskirati). Naime, liste čekanja se u drugom tjednu predavanja odbacuju, upisuje se onoliko koliko ulazi u dozvoljenu kvotu prostorije i to je to. Nažalost, ja sam išla na New York University gdje su se liste trebale maknuti u utorak, 11. 9. i nikako nisam uspjela uvjeriti službenika u referadi u ponedjeljak u 16:55 da me upiše. Naravno, sutradan se dogodilo to što već je, liste nisu maknute, a ja sam iduće dane provela osjećajući se kao grozna osoba jer sam razmišljala o tome hoću li se uspjeti upisati na kolegij ili ne, dok su tisuće ljudi izgubile živote. Naravno, birokrati na faksu listu su maknuli kasno popodne u petak, pa sam se u ponedjeljak ujutro morala ispričavati da ću zakasniti na posao jer moram prva stići na referadu - sistem je tko prvi, njegovo. Srećom, već su prvi dani predavanja i više nego nadoknadili početno živciranje.

Moj dom

Ono što me se na samom početku najviše dojmilo je organiziranost nastave. Na prvom predavanju profesori podijele syllabus - program nastave i pregled tema (po datumima!) koje će se obrađivati do kraja semestra. Obavezno je navedena i literatura (poglavlja su također navedena uz datume) koju se može bez problema kupiti ili posuditi (ako u knjižnici postoji svega par primjeraka knjige profesori na početku semestra određen broj rezerviraju i prenesu u čitaonicu, gdje je nitko ne može posuditi, nego samo čitati), a ako uključuje znanstvene članke, svi se mogu naći u knjižnici, bilo na papiru, bilo online (faks je pretplaćen na stotine online izdanja časopisa iz svih područja, a članke se besplatno skine u pdf formatu i isprinta) - jednostavno je nemoguće da je bilo koji dio literature u bilo kojem trenutku nedostupan. Naravno, ispit se sastoji isključivo od gradiva koje se obradilo na predavanjima, tako da profesori budu sigurni da je sve što traže od studenata bilo primjereno objašnjeno i sva njihova pitanja odgovorena. Na istom tom syllabusu navedeni su datumi kada će se trebati predati referate, koliko trebaju biti dugački (nekoliko manjih, jedan od 15-30 strana, jedan od 30-50 strana i sl.), te ponuđene teme, ako nisu prepuštene na izbor studentu. Uvodna predavanja te mnoga s područja prirodnih znanosti uz predavanje imaju i lab kojeg vode TAs (teaching assistants), postdiplomci koji nastavom ili odrađuju stipendiju, ili samo koriste priliku da steknu dragocjeno iskustvo kao predavači, koje im može puno koristiti u daljnjem studiju/karijeri. Njihovo vrijeme, kao i vrijeme profesora, uvijek je na raspolaganju svim studentima, makar ih uhvatili ne za vrijeme konzultacija, nego za ručkom u kantini. Naravno, postoje iznimke (manje ljubazni profesori i asistenti), no ja ih osobno nisam srela. Princip zapošljavanja profesora bitno je drugačiji, naime, svi imaju probni rok od nekoliko godina, a svake godine ocjenjuje ih komisija sastavljena od stalnih profesora tog odsjeka. Profesori se zapošljavaju u početku na godinu dana, koja se produži ili ne, ovisno o njihovoj predanosti radu sa studentima (i njihovom uspjehu), kao i znanstvenom radu, koji se mjeri objavljenim člancima u eminentnim časopisima, monografijama, te predavanjima na znanstvenim skupovima. Stalni profesori mogu postati tek nakon nekoliko godina. Redovite ankete o profesorima (njihovoj predanosti, uspješnosti i sličnom), koje studenti anonimno ispunjavaju na kraju svakog semestra, daju studentima osjećaj da se njihovo mišljenje cijeni i da su profesori tamo zbog njih, a ne obratno. Sva predavanja su obavezna, no iako se to rijetko kada kontrolira studenti su redoviti jer shvaćaju da je svaki izostanak njihov gubitak. Ono što predavanja čini dodatno zanimljivima je izuzetna tehnološka opremljenost svih predavaona i spremnost profesora da to maksimalno iskoriste (ono što se podrazumijeva pod slides više nisu dijapozitivi, nego PowerPoint prezentacija). Meni posebno draga mlada profesorica koju sam slušala oba semestra odličan je primjer profesorske predanosti. Moj prvi semestar bio je i njen prvi semestar (tek je doktorirala) na NYU-u kao Assistant Professor. Osim što nikad nije izostala ni sa jednog predavanja, bila nam je dostupna kad god je bila na fakultetu, ne samo za konzultacija, a pred ispite (imali smo dva midterma i final) zakazala je izvanredne sate u laboratoriju kako bi nam kroz ruke prošao materijal i kako bismo stekli uvid u tip pitanja na ispitima. Jedini put kad je s nečega izostala bilo je predavanje na antropološkoj konvenciji u travnju, kad je završila u bolnici s prijevremenim trudovima. Nakon konferencije predavala je redovito do kraja semestra, a sva naša uvjeravanja da nam »oprosti« zadnji ispit jer imamo dugačke referate i obavezne PowerPoint prezentacije bila su neuspješna (bez brige, na kraju smo svi dobili dobre ocjene, samo zvuči opaka)! Rodila je u lipnju, a već u rujnu radila je puno radno vrijeme. Iako se to čini malo radikalno, profesori su svjesni da im je, pogotovo u ranim fazama karijere, dosta riskantno gubiti vrijeme (makar i na nadasve opravdanu stvar). Ona, konkretno, vjerojatno može uzeti dugačak porodiljni, no ako u roku od 7 godina ne napreduje do statusa Associate Professor (stupnjevi su Assistant Professor, Associate Professor i Professor) više neće smjeti predavati! Uza sve to, ti su profesori nadasve simpatični, prijateljski i otvoreni - jedan stari profesor Englez na prvom se predavanju nazvao starim prdonjom! Naravno, ono što im olakšava posao je znatno bolja financijska situacija nego profesorima kod nas, jer su na Zapadu već davno shvatili da se znanje prodaje, a da će kvalitetne profesore najlakše zadržati prikladnom plaćom i uvjetima rada. To za sobom povlači svu predanost i odgovornost koju profesori snose.

Campus

S druge strane, studenti također imaju drugačiji stav prema studiranju od nas. Kao prvo, većina se fakulteta masno plaća, pa si rijetko tko može priuštiti dugo i bezbrižno studiranje (a i onima koji mogu bogati roditelji/tete/skrbnici vjerojatno kvocaju), a ocjene vrlo ozbiljno shvaćaju (moja cimerica iz Londona, inače studentica slikarstva i povijesti umjetnosti, iz nečeg je dobila B - i to je bila čista katastrofa). Brojne stipendije među glavnim uvjetima imaju održavanje određenog prosjeka ocjena (u mom slučaju minimum je bio 3.0, pandan našem 4.0), a ako imate premali prosjek (na NYU to je 2.0, naš 3.0) ne možete ni diplomirati! Za ocjene vjerojatno svi znaju da se ne označavaju brojkama već slovima, no iako je A odličan, B je samo dobar, a ne vrlo dobar! U završnoj ocjeni sudjeluju ocjene midterma i finala, referati, aktivnost na predavanju/labu i slično. Velika se pozornost posvećuje otkrivanju eventualnog plagiranja u referatima i šanse da netko nešto prepiše (pa čak i skine s interneta) su minorne, a posljedice vrlo ozbiljne. Isto je tako opasno varati na ispitu, jer prvi koji će vas prijaviti su kolege s ispita ako vas već ne primijeti profesor (što i nije tako čudno jer ne pomišljaju da bi itko mogao varati, pa često čitaju novine i slično), a najozbiljnija kazna je ne samo izbacivanje s faksa, već i zabrana daljnjeg školovanja na bilo kojem drugom fakultetu u zemlji (da, cijelom SAD-u). Kako se to provodi u djelo ne znam, no sumnjam da itko želi saznati! U vrijeme ispita, sredinom, a osobito krajem semestra, knjižnica (koja je otvorena 24 sata dnevno, a posuđuje se od 9 do 21h, u vrijeme ispita i dulje) je prepuna studenata koji tamo provode cijele dane i noći, pa ih se nerijetko vidi kako spavaju nad hrpama knjiga! Uza sve to, oni su upravo onakvi kako ih svi gledamo u filmovima i serijama - kao pušteni s lanca. Početkom godine po svim klubovima i barovima možete vidjeti mrtve pijane brucoše po kojima se vješaju još pijanije brucošice, vlada opća pomama za lažnim identifikacijama (s ranijim datumom rođenja, naravno) i iskušavanje živaca domskih čuvara i studenata zaduženih za red na katu, pri čemu nerijetko netko aktivira požarni alarm pa se cijela zgrada (moja je imala 17 katova, a ja sam bila na 11.!) mora evakuirati... po stepenicama. Za razliku od ocjena, svoje intimne dogodovštine većina studenata je voljna obznaniti i onima koji to stvarno ne žele čuti (zidovi su jako tanki)! Uz to su vrlo aktivni u bezbrojnim klubovima - od onih Azijata, Hispanika, ljubitelja književnosti, drame i sličnog do ljubitelja SM-a, pripadnika istog spola (predsjednik kluba po imenu Queer Union je Tekšašanin koji izgleda kao mladi Djed Mraz i sigurno mu nije bilo lako), te transgender studenata (djevojaka zatočenih u muškom tijelu i obrnuto) na koje je NYU jako ponosan - različitost se cijeni najviše od svega. Primjer toga je rasni i nacionalni sastav profesora i studenata - jedna moja cimerica bila je iz Londona (majka joj je iz Chicaga), druga Korejanka iz Kalifornije, treća Australka (rođena u Singapuru, majka joj je s Filipina, a srednju školu provela je na Tajlandu i u Belgiji) čiji je dečko bio kanadski Hrvat, a moje najbolje prijateljice bile su Iranka odrasla u Japanu i Nigerijka. Najbliži susjedi bila su četiri Kineza i jedna Kineskinja, dva Vijetnamca, dvije Iranke, Filipinka, Ruskinja iz Bjelorusije, američki Talijan i jedan prezgodan crnac nepoznatog porijekla...

Campus

Ono što je najveća prednost našeg sustava je rana specijalizacija, dok u SAD-u većina studenata svoju struku odabire na drugoj godini, a također moraju odslušati niz kolegija bez obzira što studiraju (Natural Science I i II, strani jezik i dr.). Također, kao budući arheolozi, imamo više prilika za terenski rad još za dodiplomskog studija. Budući da američki college nije toliko specijaliziran, titula dipl. xy ne shvaća se pretjerano ozbiljno, tako da je magisterij već postao gotovo normala, a karijeru u bilo kojoj znanosti u principu se započinje nakon doktorata. U svemu ostalome, koliko se mogu sjetiti, američki je sustav bolji po tome što studentima pruža (osim tisuća dolara kredita, zajmova i dugova). Prednost terenskog rada nadoknađuju na postdiplomskom, i to na mjestima poput Etiopije, Indonezije, Samotrake, Meksika i sličnih, ovisno o tome za što se specijaliziraju. Profesori postoje zbog studenata, a ne obrnuto, a svoje obaveze moraju izvršavati u potpunosti i na vrijeme, inače će ih u tren oka zamijeniti netko drugi. Ako moraju izostati s predavanja (a rijetko kad moraju) najave to tjednima unaprijed (nakon 11. 9. profesori su bili opsjednuti spoznajom da smo propustili jedno ili čak dva predavanja i najviše ih je brinulo kako to nadoknaditi), a ako idu na teren ili se bave znanstvenim radom, to rade nakon što su sva predavanja održana, svi referati pregledani, svi testovi ocijenjeni i svi studenti, bilo njih 20 ili 200, sa završnom ocjenom (manje ili više sretni) otišli na praznike. Iako nam nakon srednje škole takav uređeni »školski« sustav i shvaćanje nastave može djelovati naivno, nakon vječitog kaosa i neznanja tko pije, a tko plaća na našem fakultetu meni je bio pravo olakšanje (iako me borba s birokracijom nije mimoišla). U dostupnosti literature, mogućnosti stipendija i kvalitetnog doškolovanja, prepoznavanju i cijenjenju truda, talenta i znanja, te savjesnom obavljanju posla (bilo kao studenti, bilo kao profesori) nema baš ničeg naivnog. f

[vrh stranice]