Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
rekognosciranje: što i kako?
To što se u studentskoj verziji rekognosciranje svodi na nekoliko izleta u prirodu i oduševljeno skupljanje hrbina keramike i kremena, ne znači da je to zabava za one koji bi se igrali istraživača; naprotiv, terenski pregled vrlo je važna i razvijena arheološka metoda. Prednost je takvog načina istraživanja smještanje ljudskih aktivnosti u geografski kontekst.
Rekognosciranje; traženje i dokumentiranje novih arheoloških lokaliteta, uvijek je bilo popularno među studentima. Mnogi su upravo ovako započeli svoj arheološki rad. Rekognosciranje je relativno jeftino i zabavno, a u sebi nosi draž istraživanja i otkrivanja nečeg novog (starog) i nepoznatog. Uostalom, i Schliemannovo otkriće Troje bilo je tek dobro pripremljeno rekognosciranje.
To što se u studentskoj verziji rekognosciranje svodi na nekoliko izleta u prirodu i oduševljeno skupljanje hrbina keramike i kremena, ne znači da je to zabava za one koji bi se igrali istraživača; naprotiv; terenski pregled vrlo je važna i razvijena arheološka metoda. Prednost je takvog načina istraživanja smještanje ljudskih aktivnosti u geografski kontekst. Pažnja arheologa se usmjerava na načine gospodarenja određenim krajolikom (prilagodba ekološkim uvjetima, razmještaj i hijerarhija naselja, prometnice i nadzor teritorija...), pružajući jednu posve različitu sliku života od istraživanja nekog groblja ili bogatog naselja. Zbog kvalitete nalaza istraživač je usmjeren na domaći, svakodnevni kontekst, često naglašavajući različite strategije prilagođavanja prirodnom okolišu.
Sve ovo govori da se rekognosciranje mora zamisliti kao konkretan projekt. Postoje terenski pregledi koji se po obimu rada, brojnosti ekipe i financijama ne razlikuju od prosječnih iskopavanja. Student bi već u startu trebali razmisliti može li angažirati još kojeg kolegu i može li sa sigurnošću riješiti probleme prijevoza. Tek poslije toga treba odrediti temu. Obično se radi o nekoj definiranoj geografskoj cjelini, npr. o otoku, kraškom polju ili dolini rijeke, no to nije pravilo. Mnogi rade u okviru politički određenih granica; općina ili županija, ali tu moraju biti svjesni da se kreću u različitim ekološkim zonama, i da, ako žele dobiti pouzdane rezultate, moraju, ili uključiti i nalaze s okolnih područja, ili isključiti pojedine djelomično zastupljene cjeline. Možemo se još odlučiti za praćenje različitih komunikacija, poput antičkih puteva, ili detaljni pregled neposredne okolice velikih lokaliteta, kao što su veća prapovijesna naselja ili srednjovekovni dvorci.
Zatim se treba odlučiti koja nas vrsta lokaliteta zanima. Uvijek je bolje prvo odrediti područje istraživanja, pa potom i lokalitete koji najviše obećavaju, nego obratno. Zbog uočljivosti i brojnosti gradine su, čini mi se, najpopularnije (barem ondje gdje ih ima), a slijede špilje, riječne terase, otoci...
Pravilo je da, što je istraživač uporniji i strpljiviji, to su mu rezultati bolji. Problem je u tome što su studentski budžeti nedostatni za neku razrađenu metodologiju, npr statističko uzimanje uzoraka ili pregledavanje po kvadrantima. No, možda će upravo ovi nedostaci potaknuti studenta/icu da osmisli neku jednostavniju, ali učinkovitu metodu. Rekognoscirati ne znači hodati uokolo i gledati »jel' tu što ima«; treba biti svjestan da, da bi se dobili konkretni rezultati, mora postojati i konkretna metoda. Ako npr. na nekom području registriramo neki broj gradina i povežemo ih s ekološkim uvjetima, te utvrdimo da im je koncentracija ovisna o određenom tipu tla, znači li to da je takvo tlo bilo gušće naseljeno? Budući da osim gradina ništa drugo nismo ni gledali, ne možemo znati jesu li, i u kojem su broju ljudi živjeli izvan gradina. Nažalost, i za negativan podatak moramo se pomučiti.
I sad, kad smo se teoretski potkovali, idemo rekognoscirati. Ne smije se nikako zaboraviti posavjetovati s ljudima koji su se tim područjem bavili; oni će nas uputiti u sve probleme tog terena, i pokazati nam mnoge stvari koje u literaturi nećemo pronaći. Što se tiče literature, postoje brojni popisi lokaliteta, od malih članaka do izdanja u više tomova.
Temeljno oruđe za rekognosciranje je karta. Nema te karte koja ne može poslužiti. Karte velikog mjerila, od 1:200 000 nadalje uvijek treba imati pri ruci radi utvrđivanja različitih komunikacija ili većih reljefno-geoloških cjelina. Na teren se ne izlazi bez vojne topografske karte 1:25000 ili 1:50000. Pažnja! Skenirane 25-ice, koje mnogi imaju, nisu još legalizirane. Takve karte ne smiju se objavljivati, pogotovo ne na internetu, a nekima je zbog toga i policija pokucala na vrata. Još detaljnije karte, 1:10000 i 1:5000, mogu se dobiti samo na službeni zahtijev institucija i samostalnom istraživaču nisu dostupne. Dok se geološke karte 1:100000 još mogu nabaviti, i to na odsjeku za geologiju PMF-a, pedološke karte 1:50000 gotovo da i nisu javno dobro, i možete ih dobiti tek uz vezu na poljoprivrednom ili šumarskom fakultetu. Srećom, postoje brojne starije, manje precizne pedološke i geološke karte koje sasvim zadovoljavaju potrebe arheologa. Za tumačenje ovih karata potrebno je znanje iz geologije, pedologije i botanike, a pojedine su toliko komplicirane da se bez pomoći stručnjaka ne mogu interpretirati.
Posebnu važnost imaju stare karte (Austro-Ugarske, Mletačke, Francuske) na kojima se mogu pronaći brojni korisni toponimi, i nerijetko, danas izgubljene, dionice antičkih i srednjovjekovnih puteva. Tko ima volje može se po arhivima, ili stručnoj literaturi, upustiti u proučavanje srednjovjekovnih katastara, darovnica, popisa imanja i sl. Većina spomenutih karata dostupna je na kartografskom odjelu NSB-a i sve se, osim vrlo starih, mogu iskopirati.
Kad već imate kartu u rukama, pravo je umijeće iz nje iščitati što je više moguće korisnih podataka. Mnogi toponimi izravno upućuju na lokalitet, posebno Gradina i sve izvedenice: Gradišće, Gradac, Gračišće..., pa zatim Crkvina, Crkvišće, Kula. Jednako su važna imena koja spominju lonce, ciglu ili kamen, jer je moguće da se radi o površinskim nalazima. Naiđemo li na, recimo, Lončarićku ili Ciglenicu, svakako ih treba provjeriti. Toponime treba promatrati kao dio lokalnog folklora; često se naime lokaliteti pripisuju nekim marginalnim društvenim skupinama, pa tako nailazimo na Cigansko, Tursko, Grčko, Židovsko brdo ili Ciganku, Židovinu, a Tursko Groblje može biti prapovijesna nekropola. Svaki ovaj toponim ima svoje područje rasprostiranja. Imena pojedinih mjesta označavaju njihovu nekadašnju važnost, posebno Ključ, Kirin (od kirija?), Budim (Budinjak), ili njihovu naseljenost; Kućer, Stanište, Selište. Tu su još i straže i vidikovci, kao Vinica, Stražnik, Pogledić. Treba još uočiti imena po starim svecima, izvedenice iz antičkih naziva i sl. (autorovo poznavanje toponimije ograničeno je karlovačkom regijom, kojom se bavi)
Intervjuiranje; Ian Hodder i asistenti u akciji na
jezeru Baringo (foto, vlasništvo I. Hodder)
Istraživač bi isto tako trebao znati koji oblici reljefa najviše pogoduju njegovom interesu. Ne smiju se smetnuti s uma brojne promjene na površini zemlje, od moderne melioracije i poljoprivrede, do različitih geoloških i paleoklimatskih promijena, poput erozije ili periodičkog plavljenja i taloženja. Prilikom izbora lokacija za detaljni pregled treba biti oprezan. Oslanjanje isključivo na unaprijed zamišljene pogodne lokacije izvrgava arheologa opasnosti da pronalazi ono što očekuje. Tu opet vrijedi pravilo da je i negativan rezultat, rezultat do kojeg treba nekako doći.
Rekognosciranje je sezonski posao. Rano proljeće je u kontinentalnim krajevima najbolje za izlazak na teren. Tada ima najmanje raslinja, a počinju poljoprivredni radovi koji na površinu mogu izbaciti nalaze. Neki kažu da je na Mediteranu pogodnije ljeto, pa, kome ne smetaju vrućine, samo naprijed. Neravnomjerna obrađenost tla, te zapuštanje obradivih površina veliki je problem. Ako se nalazište nalazi ispod oranice, nešto će vrlo vjerojatno isplivati na površinu, ali ako je prekriveno travnjakom, ili, još gore, šumom, nemoguće ga je otkriti. Ponekad pomognu krtičnjaci u kojima se pronađe po koji komadić ljepa ili keramike, ali to je vrlo nepouzdano. Rijetka naseljenost nekog kraja izravno diktira uspješnost istraživanja, i lako se može dogoditi da zbog toga morate promijeniti plan rada. Bavite li se letenjem, u ljetnim mjesecima, ili zimi, kad ima malo snijega, možete pokušati snimati teren iz zraka. To je vrlo uspješna metoda, ali i vrlo zahtijevna, a nevolja je u tome što rezultate treba potkrijepiti nalazima s površine. Sve građevinske radove, posebno usjeke cesta i polaganja cijevi i kablova u zemlju treba provjeriti; možda će baš vašom zaslugom neki lokalitet biti spašen.
Danas gotovo potpuno zanemaren, a iznimno važan segment terenskog istraživanja je intervjuiranje lokalnog stanovništva. Možete biti sigurni da ćete više doznati od seljaka, nego što ćete sami pronaći. No, ne radi se tu samo o registriranju nalazišta; u folkloru se na fascinantan način može sačuvati svijest o ljudima koji su prije tisuću i više godina živjeli na tom prostoru. U Novigradu na Dobri ljudi razlikuju grčku crkvu, koja je nekad bila antička ruševina, od rimske crkve, koja je zaista bila srednjovjekovna crkva. Na drugom, pak, mjestu, Turci su u kapama nosili zemlju za halštatske tumule. Depopulacija i odumiranje sela ogroman su i nenadoknadiv gubitak za arheologiju, i šteta je što se nitko ozbiljnije ne bavi prikupljanjem, nazovimo to, arheološkog folklora.
Kad je lokalitet pronađen, podatke treba prikupiti što sistematičnije. Često se događa da se u žaru istraživanja prikupi vrećica, pa i više vrećica keramike (kremen je teže pronaći). Treba imati na umu da su to sve površinski nalazi i da jedino pokoji dijagnostički komad vrijedi zadržati. Kasnije se ta, potpuno neupotrebljiva keramika, povlači po stanu ili muzejskom depou, da bi često završila u smeću. Naravno, ako su lokaliteti kojima se bavite dovoljno bogati nalazima, kao na primjer gradine uz jadransku obalu, možete pokušati napraviti tipološku i kronološku podjelu sakupljenog materijala.
Landscape Archaeology Group (LAG)
Osnovna stvar koju valja napraviti je terenska skica lokaliteta. Vrlo korisno pomagalo u ovom poslu je GPS. Jeftinije verzije, s odstupanjem od 3 do 5m, zadovoljiti će gotovo sve potrebe. Kvalitetna terenska skica, napravljena uz pomoć mjerne trake i kompasa, i usklađena s topografskom kartom dovoljno je dobra za objavu. Idealno bi bilo ponijeti i nivelir. Fotografiranje je najbolje zimi i u rano proljeće, kada se najbolje vide konture tla. Često se dogodi da ono što se vidjelo za vrijeme snimanja postane neprepoznatljivo na fotografiji. Problem je u tome što kroz travu i granje objektiv foto aparata puno slabije vidi od ljudskog oka, koje se stalno pomiče. Fotografije će biti puno vjerodostojnije ako upotrebljavate trasirku (piketu).
Osnovni podaci o lokalitetu unose se u već unaprijed izrađen formular. On bi trebao imati što više rubrika, možda ih nećete sve koristiti, ali sjetite se, ovaj posao ne radite samo za sebe. Kamo sreće da vaš rad zainteresira nekog spremnog na opsežnije projekte. Zabilježiti se mogu tipovi, starost i koncentracija nalaza, tip i veličina lokaliteta, geografske karakteristike (geološka i pedološka podloga, naklon, osunčanost), stupanj oštećenja (poljoprivredni radovi, građevinski zahvati, erozija), te folklor i tradicija vezana uz lokalitet.
Najvažniji dokument projekta je terenski dnevnik. U njemu se nalaze podaci o svim akcijama, bez obzira na uspjeh te različita zapažanja i bilješke s terena. Što više bilješki u dnevniku, to bolje. Rekognosciranje nije konačan posao; svaki izlazak na teren donosi nove informacije koje se polako akumuliraju u dnevniku. Kako se podatci u dnevniku nakupljaju, tako istraživač dobiva nove ideje i uočava nove prostorne obrasce, te se ponovno vraća na teren da bi ih provjerio. U dnevniku moraju biti zabilježene i opisane sve lokacije koje su pregledane, te naznačen način pregleda (detaljno ili ovlaš), zato što se uvijek, u bilo kojoj fazi istraživanja, može ukazati potreba za ponovnim izlaskom na teren, kada se svi ti podatci mogu pokazati vrlo korisnim.
Sva ozbiljnija rekognosciranja danas se rade u informatičkom sustavu GIS (geografic information system). Problem s GIS-om je što zahtijeva ogromnu količinu podataka, daleko više od onog što je jedna osoba u slobodno vrijeme u stanju unijeti. Uz to, za GIS se treba školovati, te nije primjeren za samostalne studentske projekte.
O mogućnostima interpretacija nalaza nećemo raspravljati. Za uvod u ovu problematiku preporučam čitatelju dolje navedenu literaturu.
Samo još nešto za kraj. Apeliram na sve one koji objavljuju i koji će objavljivati podatke s rekognosciranja da to čine u Gauss-Kriegerovim kordinatama. Ne jednom, autor je imao ozbiljnih problema sa opisima poput »nalazište u voćnjaku N.N., između sela X i zaseoka Y«; a danas ni sela ni gazde više nema. Različite karte što se mogu pronaći po literaturi često su preslabe kvalitete, a lokaliteti su označeni crnim točkama što prekrivaju i do pola kilometra. Nije li jednostavnije uzeti ravnalo i s karte očitati dvije kordinate? f
Pogodno mjesto za arheološki lokalitet, humak u plodnoj riječnoj dolini (Lipa na Dobri, foto autor)
LITERATURA
Z. Stančič, V. Gaffney, Napovedovanje preteklosti - uporaba GIS v arheološki študiji otoka Hvara, Znanstveni inštitut Filozofske fakultete, Ljubljana, 1991
P. Bahn, C. Renfrew; Archaeology: Theories, Methods, & Practice, Thames and Hudson, London 1998
J. Chapman, R. Shiel, Š. Batović; The Changing Face of Dalmatia: Archaeological and Ecological Studies in a Mediterranean Landscape; Leicester University Press, London 1996.
Gis and Remote Sensing for Archaeology; Burgundy, France
www.informatics.org/france/france.html
The Nemea Valley Archaeological Project; Archaeological Survey
http://river.blg.uc.edu/nvap/