Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
tko je Homo sapiens?
Toliko naglašavana odsutnost ikakve sličnosti neandertalske DNK sa suvremenim ljudskim genomom ne podupire model potpunog zatiranja neandertalaca iz našeg rodoslovlja, niti pobija model multiregionalnoga kontinuiteta i davnašnji politipizam arhaičnog čovjeka.
Današnja znanost utvrdila je da postoji dug geološki i evolucijski slijed ljudskih predaka različitog stupnja biološkog i kulturnog razvoja. Tlo Europe pruža nam indikativan kronološki, biološki i kulturni slijed iz kojeg je moguće iščitati prijelaz arhaičnoga neandertalskog čovjeka u suvremene ljude. Taj se proces zbio pred četrdeset do trideset tisuća godina prije sadašnjosti. Možda čak i kasnije!
Pokušaji da se odrede začeci »suvremenosti ili moderniteta« s pomoću paleontoloških dokaza, odnosno da se odredi »sapientnost« ili »humanitet« iz zbira bioloških, morfoloških ili genetskih fosilnih dokaza posve su suprotstavljeni u različitim teorijskim školama. Koncept i široko orisani sklopovi anatomski modernog čovjeka po suvremenoj literaturi tek su zamršeni pokušaji uspostave evolucijskih modela. Njih je moguće razjasniti tek svođenjem na pojednostavljenje raznovrsnih bioloških i kulturnih faktora što utječu na evolucijsku dinamiku davnih pretpovijesnih populacija. Znanstveni opisi novootkrivenih fosila ili pronalasci dodatnih arheoloških stratuma koji se odnose na prijelazno razdoblje sukcesije evolucijskog slijeda, ne izazivaju življe rasprave stručnjaka. Međutim, pokušaji pobliže rekonstrukcije i objašnjenja davnih okvira naših izravnih ishodišta otvaraju dodatna pitanja, dvojbe i suprotstavljena gledišta prosudbi proizašlih iz različitih škola i znanstvenih paradigmi.
Mjesto i značenje neandertalaca, pretpotopnih Europljana ili praljudi u ishodištu suvremenog čovjeka, svakako je i danas velika enigma paleoantropološke znanosti. Nakon prvih spoznaja kako arhaični čovjek geološke prošlosti nije morfološki preslik suvremenih ljudi Europe, nametnulo se pitanje otkud pojava baš naše morfologije?
Evolucionizam i Crkva
Povijest znanosti bilježi da je svojedobno otkriće i objašnjenje raznolikosti američkih Indijanaca u 15. i 16. stoljeću otvorilo pitanje otkud morfološka raznolikost čovjeka Novog Svijeta. Zbunjenost i dvojbe u narodu ponukale su 1512. godine papu Julija II. da tada još nepoznate ljude Amerike pribroji ukupnom potomstvu ishodišnog para Adama i Eve. Time je Katolička crkva već davno prije otkrića ikakva traga »pračovjeka« uvažila politipizam i spoznala morfološku varijabilnost ljudskoga roda, čime je priznala puno biološko jedinstvo suvremenog Homo sapiensa.
Mnogim hereticima bilo je teško prihvatiti takvo dogmatsko učenje. Godine 1655. pisac djela Prae-Adamitae Francuz La Peyrëre nastradao je tvrdeći da su potomci Adama samo Židovi. Prosvjetiteljski filozofi 18. stoljeća na pitanje rasne raznolikosti i različitog filogenetskog, odnosno rodoslovnog stupnjevanja, odgovarali su poligenizmom. Čitavo 19. stoljeće prirodoslovci su podučavali kako su se različite rase razvijale prema primitivnima i naprednima. Takva gledišta kulminirala su učenjem njemačkog evolucionista Ernsta Haeckela kako su ljudske rase posebne biološke cjeline, tj. vrste. Svaku ljudsku rasu ili po Haeckelu vrstu obilježava jedinstveni splet morfoloških oznaka, a evolucijski razvoj tih oznaka odredio je njihov različit položaj na rodoslovnom stablu čovjeka. Različiti kulturni razvoj svojstven različitim »primitivnim« i »naprednim« rasama pretpostavljao je kako su temeljne odrednice biologije i kulture utemeljene na razini pojedinih rasa, pa onda i vrsta. Haeckel je kao najveći filogenetičar razvio razgranate shematske zemljovide evolucionizma kao nastanka čovječanstva od urmenscha do übermenscha, a sociolozi su uvjeravali kako se priroda čovjeka može dodatno usmjeravati.
Haeckelov evolucionizam i rasističku podlogu određivanja različitog položaja svjetskih populacija možda najbolje ilustrira mišljenje američkog antropologa C. Coona. On u svojoj knjizi Postanak rasa (1962.) drži kako zasebni razvoj rasa dovodi do toga da razne ljudske skupine u različito vrijeme prelaze »prag sapientnosti«. Još donedavno se smatralo kako u svrhu što cjelovitije rekonstrukcije filogenetskih odnosa ponajprije treba utvrditi razlike među pojedinim stupnjevima humaniteta, a ne sličnosti koje bi ukazivale na biološko jedinstvo i isto ishodište srodnih populacija. Taj stav, nažalost, ponegdje možemo naći i danas.
Rani pokušaj rekonstrukcije Neandertalca iz La Chapelle-aux-Saints. Razbijena lubanja s lijeve strane daje naslutiti kanibalističke navike prapovijesnog čovjeka; Kupke, 1909. g.
(The Illustrated London News, Picture Library)
Vrste ili tipovi?
Po jednom od teoretskih modela sagledavanja ljudske prošlosti svaki pokušaj filogenetske rekonstrukcije nužno se svodi na određivanje i imenovanje novih podvrsta i vrsta. Neminovno slijedi da »unutar okvira sadašnje taksonomske prakse postoji jasna tendencija da se podcijeni bogatstvo vrsta u primata, posebice kad su u pitanju ljudski fosilni podaci«.
Američki antropolog Tattersall u tim shvaćanjima ide i dalje, pa je prema takvim taksonomskim postavkama svaki novi fosil ili morfološki entitet u stvari novi takson. Druga struja antropologa kritički se odnosi prema takvoj sistematizaciji i izdvajanju fosila, smatrajući da se time zanemaruje relevantnost populacijskog promišljanja i utvrđene razine izuzetne varijabilnosti politipske ljudske vrste.
Prva logika promišljanja tvrdi da se svaka morfološka raznolikost utvrđuje različitim stupnjem taksonomskih odnosa i njihova genetskog spleta kojeg je moguće iščitati na različitim sljedovima molekularnih i biokemijskih dokaza. Druga pak strana drži kako je biološka varijabilnost čovjeka rezultat evolucijskih snaga, koje uvijek iznova stvaraju i održavaju varijabilnost politipske populacije u vremenu i prostoru.
Mnogim paleoantropolozima danas se čini sve očitijim kako prijelaz iz srednjeg u gornji paleolitik i vrijeme sukcesije neandertalaca suvremenim populacijama može predstavljati biološki sraz i potpuno zatiranje arhaičnih ljudi, te naglu pojavu novog supstrata koji prethodi ljudima današnjice. Obično se neandertalce u potpunosti identificiralo s kulturom srednjeg paleolitika, a njihove sljednike ljudima gornjeg paleolitika. No, postoje (doduše manjkavi, ali indikativni) dokazi da taj biološki i kulturni slijed ne možemo više posve sigurno smatrati odnosnim i povezanim spletom, već moguće posve izdvojenim i nezavisnim manifestacijama različite dinamike interpopulacijskih odnosa. Na nekim nalazištima, na primjer u špilji Vindiji u Hrvatskoj, već je pred četvrt stoljeća utvrđeno da postoji nepobitna asocijacija neandertalskoga pračovjeka s kamenim izrađevinama koje odgovaraju prvim kulturnim fazama gornjeg paleolitika. Druga nalazišta i nalazi potvrđeni novim i preciznijim datiranjima ukazuju da je određeni stupanj »modernog « spleta ponašanja i odnosne kulture bio prisutan i kod arhaičnih populacija neandertalskoga čovjeka. Isto tako, čini se pouzdanim kako se neketehnologije srednjeg paleolitika Bliskog istoka i Južne Afrike (otkud neki »vuku« izvorište naše moderne sapientnosti) mogu povezati uz pojavu modernog sklopa anatomskih obilježja na drugim lokacijama. Čini se, stoga, da morfološka, tj. anatomska modernizacija prethodi promjeni kulturnog sklopa suvremenog ponašanja. Taj se proces pouzdano veže za vrijeme gornjeg paleolitika i vrijeme kada (posebice na europskom kontinentu) identificiramo modernitet Homo sapiensa.
Iz tih razloga mnogi paleoantropolozi drže da postanak suvremenih ljudi nije moguće vezati na jednoznačni i istovremeni biološko-kulturni splet promjene. Rekonstrukcija filogenetskih i kulturnih odnosa te razlozi ukupne mijene i tranzicije, stoga su moguće posljedice našeg koncepta tautološkog promišljanja.
Neandertal Museum, Mettmann, Njemačka
Rodoslovlje čovječanstva
Posljednjih godina činilo se kako je utvrđivanjem novih molekularnih dokaza i otkrićem DNK sekvence na tri neandertalska nalaza postalo moguće konačno se prikloniti objašnjenju o potpunom zatiranju neandertalskoga genetskog sklopa iz suvremenog rodoslovlja. No ubrzo nakon tih senzacionalnih otkrića podastrti su nam novi modeli populacijske dinamike različitih populacija. Oni zaključke o eliminaciji našega arhaičnoga genetskog supstrata čine dosta upitnim i svakako još preuranjenim.
Postoje posve elaborirani modeli i prognoze kako ćemo i u daleko širim izvaneuropskim prostorima (tamo gdje postoje pretpostavke našeg najstarijeg moderniteta) možda konstatirati istu razinu neandertaloidnog genetskoga sklopa. Stoga toliko naglašavana odsutnost ikakve sličnosti neandertalske DNK sa suvremenim ljudskim genomom ne podupire model potpunog zatiranja neandertalaca iz našeg rodoslovlja, niti pobija model multiregionalnog kontinuiteta i davnašnji politipizam arhaičnog čovjeka.
Koliko je važno utvrđivanje našeg potpunog taksonomskog položaja, odnosa s arhaičnim pračovjekom i pojave nas samih kroz određivanje iskona moderniteta vrste Homo sapiens? Odgovor je svakako višeznačan i uključuje mnoge aspekte. Proučavanje ljudske raznolikosti u geološkoj prošlosti i među ljudima današnjice svakako je osvijetlilo mnoge evolucijske putove. Oni nepobitno govore o cjelovitosti ljudskoga roda, pa se utvrđivanje moderniteta i suvremenosti čovječanstva svakako nužno preklapa s promišljanjima o čovjeku kao jedinstvenoj politipskoj vrsti. Mnoge taksonomske kategorije kao i određeni biokulturni entiteti posljedica su esencijalističkog promišljanja svijeta. Takva tumačenja otvaraju nove predodžbe o znatnim razlikama što obilježavaju čovječanstvo.No, kada se esencijalističkim pristupom tumači i varijabilnost prošlosti, onda je to taksonomska razgradnja mogućeg jedinstva, a ne potvrda međuovisnosti svih ljudi svijeta. Naslijeđena genetska raznolikost važna je za opstanak ljudske vrste, ali samo uz njezin pun integritet. f
Neandertal Museum, Mettmann, Njemačka
* Članak je objavljen u »Zarezu« br. 75., god. 2002