Fragmenti

• početna
• o časopisu
• uredništvo
• arhiva
• suradnici
• kontakt

---

goli grčki kipovi i njihova publika

Ne vjerujem da partenonski friz, postavljen na prvom katu našeg faksa, može bilo koga natjerati na pomnije promatranje i razmišljanje. Grčku umjetnost možemo vidjeti posvuda, od šampona za kosu do uličnih fasada. Na pitanje što ljudi u tim, uglavnom, golišavim prikazima vide, obično odgovaraju frazama o idealnoj ljepoti, istraživanju ljudskog tijela, realizmu, i slično. Budući da je grčka umjetnost povezana s nekim temeljnim vrijednostima našeg društva, poput individualizma, humanizma, ili demokracije, doživljavamo ju kao uobičajenu i prirodnu. Upravo se u tome krije zamka; klasična je umjetnost sve samo ne prirodna, jer umjesto da čovjeka analizira ona ga definira, a to je velika razlika. Stari Grci niti su goli jahali na konjima, niti su, makar približno, izgledali kao idealizirani kipovi. Sudeći po osteoarheološkom materijalu prosječan Grk bio je zdepast, robustan, relativno kratkih nogu.
Kako, dakle, grčka umjetnost definira čovjeka? Aristofan legendarne pobjednike Maratona ovako opisuje: glatkih prsa, sjajne kože, velikih ramena, kratkog jezika, velike stražnjice i malog penisa (Oblaci; 1011- 13). Muškarac je gol, a žena, sve do Praksitela i početaka helenizma, uglavnom obučena. Tek uz nekoliko iznimaka, svi su grčki umjetnici, i svi antički autori koji su o nijma pisali, muškarci. Grčki svijet, kakvog danas poznajemo, muški je svijet, a država, polis, patrijarhalni koncept u kojem sudjeluju isključivo odrasli prirođeni muškarci. Javno izložena umjetnička djela, posebno skulptura i arhitektura mnogo se više obraćaju muškarcu, nego ženi. Sve to upućuje na jedno; odnos između gledatelja i gledanog u grčkoj umjetnosti postaje odnos između erasta i eromena, ljubljenog i ljubavnika, u čemu je skulptura (ili slika) eromen, mlađi partner u homoseksualnoj vezi, čija je pasivnost, možda, naglašena smanjenim penisom. Znači li to da je Partenonski friz povorka poželjnih homoseksualnih partnera? Vrijedi li to isto za više desetaka tisuća kurosa, skulptura golih mladića koji su kao nadgrobni spomenici stajali širom grčkog svijeta? Očito je da ne možemo grčku konstrukciju tjelesnosti i spolnosti mjeriti današnjim mjerilima, ali afinitet koji je naša kultura pokazivala prema klasici (dvadeseto stoljeće ipak prati trend odustajanja od klasičnih obrazaca) nije promašen. Kasnije ćemo vidjeti da ima, iako postoji ogroman jaz nerazumijevanja, mnogo dodirnih točaka između modernog i grčkog građanskog ukusa.
Kada govorimo o odnosu ljudskog tijela, sa svim svojim potrebama, i kulturnih normi, govorimo ujedno o načinu integracije pojedinca u društvo. Osnovni obrazac grčkog društva je izrazita homosocijalnost, te za grčki polis s pravom možemo reći da je muški klub, dok su sve ostale društvene skupine osuđene na segregaciju (žene, stranci), ili potpuno isključivanje (robovi). Za razliku od istočnih civilizacija, gdje daleki i nevidljivi autoriteti upravljaju životima podanika, u polisu, koji je potpuno samostalna i samodostatna cjelina, čovjek (muškarac) postaje vidljiv, opipljiv agens u stvaranju države. No, ta zadaća nije nimalo lagana. Grk je vojnik, poljoprivrednik ili obrtnik, glasač, punopravni građanin, sve u jednom. Tenzije nastale tim mnogim suprostavljenim ulogama koje su Grci morali upražnjavati osjećaju se u opisu atenskog demosa iz oko 400. pr Kr : hirovit, koleričan, nepravedan, nestalan, ali isto pomirljiv, milosrdan, suosjećajan, hvalisav, ohol, ponizan, divlji i pitom, sve u jednom . (Plin NH 35. 69.) Ne čudi, stoga, što ni Platon, ni Aristotel demokraciju nisu svrstavali u poželjna i pravedna društvena uređenja.
Žena je u polisu postala antiteza pozitivnog, aktivnog, muškog principa. Na Partenonu se na dva mjesta mogla vidjeti borba Grka protiv opasne ženske družine, Amazonki (na metopama i na Ateninom štitu), dok se u hramu, na postolju Atene Partenos nalazio prikaz stvaranja prve žene, Pandore, koju su, kako doznajemo od Hezioda, bogovi stvorili kao zlo za muškarce. Konačni obračun sa ulogom i položajem žene u atenskom društvu ostao je zabilježen na mitološkoj razini u priči o suđenju Orestu, ubojici majke. U parnici je prevagnuo Apolonov argument, i to zahvaljujući Ateninom odlučujućem glasu, da je žena tek brazda u koju muškarac baca sjeme, te da ona ne igra ulogu u naslijeđivanju i ne određuje nimalo budućeg čovjeka. Orest je, prema tome, isključivo odgovoran ocu kao jedinom roditelju. Ipak, kada spominjemo službenu umjetnost i službenu mitologiju, trebamo znati da su to polja na kojima se najviše zrcali državna ideologija. Uloga žene u grčkom društvu bila je prikrivena, ali vrlo značajna, kao i danas na nekim područjima Mediterana. No, ono što nas trenutno najviše zanima je da se vrlo dugo žena prikazivala kao prerađen (nepotpun) muškarac, i da je odjevenost njeno prirodno stanje. Čini se da je prikazivanje (i iskazivanje) ženstvenosti bilo posebno ograničeno, te da se doživljavalo kao subverzivno u strogo muškom polisu.
Temeljna je tenzija koja prožima polis i koja je mnogo sudjelovala u izgradnji grčke mitologije, književnosti i kulture uopće, sukob pojedinca i autoriteta, odnosno požude i zakona. Karakteristično je za građansko društvo jednakih da kroz materijalizam i kompetitivnost uzdiže ambicioznog i egoističnog pojedinca koji požudu za materijalnim preslikava u požudu za svim užicima koji su mu dostupni. Takvog Grka vidimo na simpoziju, pijanki koja je postala središnji ritual građanskog života, gdje se uz opijanje i natjecanje u eleganciji i mudrosti upušta u sve moguće seksualne užitke. Posve različit je Grk koji pod teškim naoružanjem korača kao bezličan dio falange. Pritisnut i guran tijelima potpuno gubi osobnost, a jedino što mu ostaje je svijest o pokoravanju strogim zahtjevima bojnog reda, koji mu jedini mogu osigurati preživljavanje. Njegovo tijelo, koje igra središnju ulogu u njegovom svjetonazoru, sada je postalo dio velikog tijela polisa, i nad njim više nema nikakvu vlast. Kada Platon kaže: Ono naime što većina ljudi naziva mirom to je (...) samo prazna riječ, a u stvari su po prirodi sve države (polisi) neprestano u nenaviještenom ratu sa svim državama . (Zakoni 626-a), znači li to da je mir neprirodno, možda i opasnije stanje od rata? Očito je da neprestana ratna neizvjesnost ima snažnu ulogu u koheziji polisa. Uniformirana i teško pokretna falanga nosi jasnu poruku neophodnosti zajedništva i pokoravanja zajednici.

Doryphoros, rekonstrukcija Georga Roemera 1920-21. (Deutschaes Archaeologisches Institut, Rim)

Zbog svih tih silnih napetosti; između muškarca i ostatka društva, pojedinca i države, individualnosti i totalitarnosti, bilo je potrebno redefinirati i učvrstiti veze koje povezuju ugrožene pojedince. Dobar primjer takve situacije je moderno zapadno društvo, gdje se uslijed rastućih pritisaka kulture na pojedinca dogodio raspad obitelji i porast i učvršćivanje trenda alternativnih, manje obvezujućih stilova života, između ostalog i homoseksualnosti. Kako je antički grčki set problema bio različit od našeg i riješenje je bilo drugačije. Ondje je to bilo kroz naglašavanje samodostatnosti muškaraca putem propagiranja homoseksualnosti, a na razini osiguranja funkcioniranja takvog društva institucionaliziranjem pederastije. Koliku je ovdje ulogu igrala tradicija, teško je točno utvrditi. Činjenica je da su Grci od početaka svoje kulture, krajem 2. tisućljeća pr. Kr., ratnički, patrijarhalni narod, ali je takva u to doba bila čitava Europa, pa se nigdje nisu razvile usporedive karakteristike (odnosno nisu zabilježene).
Homoseksualnost je u Grka postala više od prilagodbe; ona je ponegdje prerasla u službenu ideologiju. Jedan od najboljih primjera takvog koncepta je poznata skulptura Tiranoubojica, bradatog erasta Aristogitona, i golobradog eromena Harmodija. U Platonovu Simpoziju možemo pročitati kako je: Ljubav Harmodija i Aristogitona uništila njihovu moć... , i spasila polis od tiranije (Symp; 182c). Zbacivanje tiranije u stvari je ljubavna afera u kojoj je tiran pokušao Aristogitonu preoteti eromena Harmodija, te je upravo ta homoseksualna ljubav, a ne neki drugi razlog, prihvaćena kao opravdanje ubojstva i simbol borbe demosa protiv tirana. Političari sebe ponekad nazivaju erastima atenskog demosa, dok Periklo poručuje tom istom demosu da voli svoj grad upotrebljujući upravo riječ erastei (Thuc 2.43.1). Očita je težnja da se polis (ponovimo, čine ga muškarci) pretvori u veliku endogamnu obitelj. Takav odnos među muškarcima bio je poželjan i u vojsci, što je svoj najradikalniji primjer doživjelo u Tebi, gdje je bila osnovana »Sveta četa« od 150 homoseksualnih parova. Ako su se Grci nastojali izolirati od žena na sve načine, čak i propagirajući mušku ljubav, što je onda sa dječacima, koji nisu punopravni članovi društva? U većini polisa živjeli su uz majke, a ponegdje su bili okupljeni u posebnim, izdvojenim skupinama, »četama«. Napuštanje polusvijeta žena, stranaca, slugu, i inicijacija u favorizirani muški svijet iznimno je problematičan trenutak, čija je traumatičnost proporcionalna s uspostavljenim razlikama između tih dvaju svijetova. Jedan je od temeljnih ciljeva inicijacije čvrsto usaditi u mladog čovjeka temeljne obrasce funkcioniranja društva, često pri tom ne birajući sredstva. Da učvrste pravila igre svog muškog kluba Grci su institucionalizirali pederastiju; ... to je uopće časno, (za dječaka) da se pokori svome učitelju, kako bi postignuo vrlinu . (Platon Symp 185-b). Na Kreti je bila velika sramota ako dječak ne bi privukao starijeg ljubavnika. Ondje bi erast dječaka, uz privolu roditelja, odveo u svoj muški klub na dva mjeseca, nakon čega bi mu uručio oružje, vola i posudu za vino, inicirajući ga na taj način u krug punopravnih građana. Jedno od tumačenja ovog čina sadržano je u mitu o Orestu. Muška družina preuzima ulogu jedinog roditelja, oca, potičući i mladića da na isti način nameće svoj autoritet. Upravo iz ovog konteksta potiče institucija erasta i eromena, koja, kao što smo vidjeli, prožima cijelokupnu grčku kulturu, pogotovo likovnu umjetnost.

Aristogiton, original oko 477./476. pr. Kr.,
lijeva polovica skulpture Tiranoubojica
(Napulj, Museo Nazionale/ Max Hirmer)

Kako, dakle, jedna toliko izvještačena, i po mjerilima naše kulture izopačena publika dijeli slične afinitete sa modernim zapadnjacima? Uzmimo za primjer Nosača koplja (Doryphoros). Zaista imamo pred sobom ljudsko tijelo, (za Grka poželjno muško tijelo), ali koje je u potpunosti podvrgnuto strogom matematičkom kanonu. To tijelo ne pripada ovome, tjelesnom svijetu, već svijetu nadhumanih i totalitarnih zakona. Dorifor je istodobno idealni vojnik i idealni građanin; pomalo jeziva konstrukcija, koja priziva kultove nadčovjeka ne tako davnih fašističkih režima. Klasicizam je, zbog ovoga, uvijek bio popularan u totalitarnim režimima, poput Mussolinijevog ili Hitlerovog, a Napoleon je čak naručio svoj portret u pozi sličnoj Doriforu. Nije slučajno što je upravo u doba izrade partenonskog friza i Nosača koplja u Ateni proglašen zakon po kojem građanska prava imaju samo oni kojima su oba roditelja Atenjani, te je paralelno pokrenuta i svojevrsna kampanja atenske superiornosti. Periklov govor; .. .izjavljujem da je cijeli naš grad (polis) primjer Grčkoj, i mislim da svaki od naših građana može prilagoditi svoje tijelo svim mnogostrukim životnim prilikama s posebnom (elegancijom) i potpunom samodostatnošću . (Thuc, 2.41.1), nije daleko od onoga što se moglo čuti na Olimpijadi u Berlinu 1936.
No, postoji još jedna, dublja i trajnija podudarnost, a to je definiranje čovjeka kao tjelesnog i erotski poželjnog. Grčki antropomorfizam može se opisati kao zanemarivanje duhovnog i metafizičkog. Ako se, pak, Grk želi upustiti u nešto netjelesno, kao što su mistični rituali, morat će to učiniti u svetištima izvan zidina polisa. Upravo taj materijalizam, nabijen požudom, čak ako danas i nije toliko homoerotski, izravno pogađa u senzibilitet modernog Europljana. Vrlo lako si možemo predočiti razapetost pojedinca između oslobođene, i naizgled prirodne tjelesnosti, i vječito nedostižnih ciljeva što ih to tijelo mora ispuniti. Ne zaboravimo da Grcima dugujemo uzdizanje jednog oblika teretane (gymnasion), u kojoj se ljudi tijelom bave iz estetskih razloga, na razinu institucije. Tijelo čovjeka je, i nekada i danas, svojevrstan simbol opće nezasitnosti koja je prihvaćena kao jedan od temeljnih stupova društva. Ispraznost koja zjapi iz te visoke umjetnosti tako je lijepo razotkrivena nogometnim loptama što ih je nadrealist de Chirico postavio na mjesto glava svojih pseudoklasičnih likova. Čini se da je za sve te nabildane mladiće nogometni teren prirodniji okoliš od dvorana muzeja i galerija. f

LITERATURA
Mary Douglas; Natural Symbols, Routledge, London & New York 1996 (1970) Victor D. Hansen; Western Way of War; Infantry Battle in Classical Greece; University of California Press, 2000.
Andrew Stewart; Art, Desire, and the Body in Ancient Greece, Cambridge University Press, Cambridge 1997.
Robin Osborne; Archaic and Classical Greek Art, Oxford History of Art, Oxford University Press, Oxford, 1998

[vrh stranice]

by FreeFind