Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
žirje, daleko i samo
Iza mene je Gardun sa svojim deliričnim stanjima, i Danilo gdje mi je nepravedno oduzeta titula prvaka u hrvanju na sviježe pokošenoj travi, a ispred mene Žirje i put u nepoznato. Žirje je zadnji otok šibenskog arhipelaga s pogledom na otvoreno more...
Prošlo je ljeto i tihim koracima prikrala se jesen, onako tmurna, puna melankolije i uvijek umorna svojim je dahom i otužnim očima poput neke bivše drage tromo gledala razliveno more, tužno i samo. Ni galebova nema.
Početak je morate priznati kao uvod srednjoškolske zadaće iz hrvatskog, zadnja klupa i ja u njoj s Matoševim »mislima u crnom« nad hartijom papira zagledan u »neke neizrecive dubine, nad neke stvari nepretočive u riječi«. Dopustite mi malo pjesničke slobode i ne zamjerite na nekoj krivo upotrebljenoj frazi - onih naših pjesnika. A sve je počelo na brodu, i ugođaj je doista bio bodlerovski, ja na provi, vjetar u kosi, široko nepregledno more i put na Žirje.
Iza mene je Voćin - teren u zapadnoj Slavoniji na obroncima Papuka (nas četvorica i jedna žena). Lokalnog stanovništva nema - oni su otišli na istok, tamo gdje sunce nikad ne zalazi, a to predivno malo mjesto naselili su protjerani Hrvati iz Letnice na Kosovu. Riječ je o kasnogotičkoj crkvi s pripadajućim zdanjima koja možda i ne pripada ekskluzivnim lokalitetima, ali morate mi vjerovati, izgleda doista egzotično. Nedaleko, na obližnjem brdu je »turski grad« (kula) do kojeg se dolazi teško prohodnim stazama s osobinama neke od prašuma tropskog pojasa. Da smo kojim slučajem imali kameru, pa sve to i snimili uvjeren sam da bismo snimku mirne duše mogli prodati dokumentarnom programu HTV-a s radnim naslovom »Putevi Maja « ili »U potrazi za Eldoradom«. Šalu na stranu. Tu sam upoznao predivne ljude i kraj koji morate voljeti, mada je daleko od mora, a zlonamjerni bi rekli i daleko od... ma znate već.
Pisac ovih redaka u radnom zanosu (Voćin 2002.)
Iza mene je Gardun sa svojim deliričnim stanjima, i Danilo gdje mi je nepravedno oduzeta titula prvaka u hrvanju na sviježe pokošenoj travi, a ispred mene Žirje i put u nepoznato. Žirje je zadnji otok šibenskog arhipelaga s pogledom na otvoreno more. Staro mjesto se nalazi u unutrašnjosti, dok brod pristaje u Muni. Imate malu trgovinu koja se svaki dan opskrbljuje »linijom« iz Šibenika za koju čudna li čuda nitko ne zna kad polazi iz grada, čak ni uposlenici »Jadrolinije«, matične kuće dvaju brodova za otok - »Iloka« i »Tijata«. Desno od mola nalazi se nešto kao konoba s neuobičajenim radnim vremenom, ili, u slobodnom prijevodu, kad se gazdi prohtije. Uz još dva sela koja su međusobno relativno blizu, uz uvjet da imate »fiću« kao mi, nigdje nema nijednog kafića, nigdje nikakvog okupljališta mladih što vam može zvučati nevjerojatno ako niste upoznati s činjenicom da osim preko ljeta kad sve vrvi turistima i turizmom, mladih nema. Nema previše ni ostalih dobnih skupina (o spolovima neću ni pričati, jer u tim godinama svi više manje i izgledaju isto). Ostatak godine otok je doista otok. Zamislite nekoliko desetaka kućica poredanih uz luku, ispred njih usamljene starce i pogrbljene bakice koje poput burom išibanih maslina svoje od sunca crne i ispucale ruke upiru o izlizane štapove nagrižene vremenom i solju. Ja sam došao u jedno predvečerje, ne sjećam se kojeg dana u vikendu, kad dio ekipe odlazi u civilizaciju, dok mi »otpisani« ostajemo tu. Dočekuje me Ante i vodi u Stupicu (zanimljivo ime), predivan zaljev poviše kojeg se skrila oronula u ruševine stara Justinijanova utvrda - cilj našeg dolaska. Vrijeme je očajno (sjetite se početka priče). Dosadna kiša i olujno jugo. U Stupici postoji legenda o duhu umrlog arheologa (nomina sunt odiosa - rekli bi braća Rimljani) koji svojom pojavom plaši mlade nade struke do te mjere da oni sizifovski trpe svoj fluidni izričaj (koji se uglavnom obavlja negdje u prirodi) do prvog svitanja i kukurikanja pjevaca, kojih ovdje nema. Jer naravno, ovdje nema ničega. Vodu vadimo iz bunara, a struja je ekskluzivnost jedne prostorije. U sobama su voštane svijeće. Hranu, uz onu koja nam dolazi iz Šibenika lovimo sami u pauzama između ručka i večere, a oni hrabriji se upuštaju u male noćne avanture kad oči vide, a uši čuju i ono što inače ne bi. Suton je rezerviran za gledanje zalazaka i ispoljavanje umjetničkog dara (makar za nas koji imamo »idiote«), dok ostali slušaju mali pretpotopni radio s obaveznom »literaturom« ovog podneblja u vidu pjesama Marka Perkovića Thompsona i vječnih evergrina Mate Miše Kovača. I to onda tako ide kad ste usamljeni i odvojeni od svega: noćna pijančevanja uz neizostavne priče o ženama i ljubavi, karte na stolu.....i zaborav. Imali smo mi i svoje posjete. Dolazili su tu umorni ribari s prigodnim darovima iz civilizacije, prošla je tu i djevojka čudnog imena iz jednog malog mjesta na jugu. Sve u svemu bilo je zanimljivo. Svaki teren nosi svoju priču, a svaka je priča poput uplovljavanja broda u neku novu luku, bilo na kopno, bilo na otok, dalek i sam. f
Žirje 2002