Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
čudesno srednjega vijeka
"Kada je piće bilo posluženo, vrlo neugodna muha zujala je oko pehara nastojeći da ogadi piće. Svećenik je odmahivao rukama više puta, ali nije mogao otjerati muhu, te shvati da je muha sredstvo Neprijateljevo. Prebacio je pehar u lijevu ruku i učinio znak križa desnom..."
(Grgur iz Toursa, 6. st.)
Rekao bih da današnji čovjek ima stvorenu sliku o srednjem vijeku isključivo putem informacija predočenih hollywoodskom produkcijom 50-tih godina uz manji new age premaz Boormana iz 80-tih. Dakle, imamo društvo u kojemu ključnu ulogu imaju vitez i svećenik. To je uglavnom točno, no svaka sličnost tu prestaje. Vitez, opsjednut Pravdom (obično ga igra Robert Taylor) ili u kasnijoj varijanti Charlton Heston, obično je tvrdoglav, hrabar i neobično uporan u svojoj misiji, ili jednostavnije rečeno, blesav. Njegovi ga sluge i kmetovi obožavaju zbog njegove pravednosti, i ne smeta im što ih cijedi najraznovrsnijim nametima. Svećenik, star i mudar (igra ga glumac B statusa, ponikao u kazalištu) ima sporednu ulogu, ili trulog feudalca kojeg, opravdano, opljačka Errol Flynn ili mudrog i jednostavnog, koji se pridružuje »stvari«. Radnik, odnosno kmet je, ili a) potlačen zbog zlog feudalca pa čeka onu varijantu odozgo da ga tlači na »pravedan« način, ili b) skroman, ali čist i zadovoljan jer voli svojeg »pravdoljubivog« feudalca.
Možda vam se ovakav početak članka čini neozbiljnim, ali kladim se da bi širom anketom došli do približno takvog rezultata, isto kao što bi ispalo da prosječni rimski časnik ima dva metra i govori engleski s australskim naglaskom. Namjera ovog rada je pokazati nešto drugačiju sliku u jednom općenitom pregledu ne toliko poznatih i obrađivanih tema. Članak nije predviđen kao znanstveni, nego kao štivo što čitate u kantini pijući kavu, te stoga znanstveni aparat izostaje.
Ova hollywoodsko-petparačka ekranizirana literatura u osnovi nije toliko pogrešna. Okvir unutar kojeg se radnja odvija i nije toliko loše postavljen; oratores, bellatores i labores su zaista temelj srednjovjekovnog društva, ali stvarna slika života je posve drugačija od one koju gledamo na filmskim platnima.
Srednji vijek nije niti izbliza precizno definirano razdoblje. Izmišljen je kao termin kojim se odijeljuju »moderni ljudi« od »konzervativaca«, a prvi ga je upotrijebio Giovanni Andrea, papin bibliotekar 1469., upravo da bi označio tu razliku između »aktualnog« čovjeka i konzervativca.
Što je uopće čudesno za srednjovjekovnog čovjeka? Srednji vijek kao sustav istodobno funkcionira i kao materijalni i kao imaginarni, uostalom kao i svako ljudsko društvo. Postoji nekoliko »podvrsta « čudesnog, da tako kažem, kao što navodi J. Le Goff u zborniku eseja »Srednjovjekovni imaginarij «, iako srednjovjekovno društvo nije imalo riječ koja bi točno odgovarala onome što mi podrazumijevamo pod čudesnim. Kao prvo, radi se o natprirodnoj pojavi koja može imati različite uzroke. Termini koji se koriste su mirabilis, magicus i miraculosus. Miraculosus je kršćansko nadnaravno, magicus je nadnaravno zlo (dakle, pod Sotoninim utjecajem), bi mirabilis bilo neutralno čudesno.
Scene iz života vlastelina (Bibliotheque municpale, St. Die)
Ako ćemo govoriti o nekoj periodizaciji, u ranom srednjem vijeku (od 5-11. st.) možemo opaziti svojevrsno potiskivanje čudesnog, dakle visoka kultura (koja nam je poznata) uspješno negira postojanje takvih »anomalija«, dok u 12. i 13. st. pratimo prodor čudesnog u visoku kulturu. Jedan je od razloga šireg prožimanja fenomena čudesnog s kulturom razvijenog srednjeg vijeka što je tada čudesno manje opasno za Crkvu. Crkva je tada već dovoljno snažna da može prilagoditi čudesno sebi, a ne sebe čudesnom, što je bila prisiljena činiti u ranijim razdobljima za vrijeme pokrštavanja barbara. U tome leži i dio objašnjenja gotičke umjetnosti, odnosno prikaza najšarolikijeg spektra nadnaravnih bića, koja sada ne predstavljaju nikakvu opasnost po sustav. Potisnuto se vratilo, ali je izgubilo većinu svoje snage. Uopće, čudesno je uglavnom vezano za prošle religije i vjerovanja koje su ili prilagođene kršćanskom nauku, ili se kršćanski nauk prilagodio njima.
Johan Huizinga govori o »zaigranosti« srednjeg vijeka, što je posve točno; srednji vijek možemo nazvati dobom adolescencije u kojem ljudi koje bismo danas zvali pubertetlijama određuju društveni život. I dok gledamo srednji vijek kroz turnire ili »gralenje« kako je Mark Twain nazvao potragu za gralom, okarakteriziravši je kao povremeni pohod na udaljenije krčme, odnosno davši toj potrazi rekao bih puno točniju, turističku definiciju u »Yankee na dvoru kralja Arthura«, kroz viteštvo, zapravo je teško razlikovati zbilju od igre. Da li doista svi akteri slijepo vjeruju u to što čine, od prenemaganja učtivosti do prenemaganja religije? To pripisivanje slijepe vjere srednjem vjeku upitno je, jer poruga je jedno od najplodnijih područja usmene komunikacije, a došla je u izobilju do nas i putem pisane riječi. Ta zaigranost svakako postoji, ali trebalo bi reći da je to doba u kojem znanost, no ne i znanje, ima posve sporednu ulogu; sve se zna, sustav je postavljen, Biblija nudi odgovor na svako pitanje i svi znaju svoju ulogu, svaki postupak se opravdava i tumači preko neke biblijske pripovijesti te u dovodi s njom u vezu.
Martin Schongauer, Iskušenje Sv. Antuna (15. st.)
Budući da su društveni slojevi tako ukalupljeni normalno je da i u literarnim izvorima postoje zapravo već gotove formule za opisivanje određenog pojedinca. Kad govorimo o sustavu poimanja svijeta, bez čega ne možemo govoriti o čudesnom, njemu ljudsko tijelo ima središnje mjesto u tom sustavu; kako kaže J. Le Goff: »tijelo okamenjeno imaginarnim«. Osnovni biljeg pribavlja mu Crkva, od Tijela Kristovog, države kao tijela s kraljevskom glavom, do tijela posvećenog molitvi, tijela posvećenog ratu i tijela posvećeng radu. Istodobno srednji vijek prezire tijelo kao izvor grijeha.
Kad govorimo o natprirodnom u srednjem vijeku, još je jedna tema stigla prilično iskrivljena do nas, hereza. Kad pomislimo na heretika, odmah izbija slika Salvatorea iz »Imena ruže« koji žrtvuje mačketinu i mumlja na mješavini jedno 17 jezika. Rekao bih da je hereza i teološki i politički problem. Jer heretik nije samo protivnik crkvene dogme nego je i oporba državnoj vlasti. Ne zaboravimo da je kažnjavanje krivovjerca uvijek zadaća svjetovne, a ne crkvene vlasti. Ovdje mi ponovno pada na pamet poruga i ironija. Srednji vijek je djetinje okrutan prema svakome (osim, naravno, kad nije milosrdan van svakog poimanja) u širokom spektru netrpeljivosti, od poruge neprijatelju do poruge Neprijatelju. Iako je pučko promišljanje Sotone prožeto prvenstveno strahom od njega, u pučkim misterijima, literaturi i slikarstvu često se miješa upravo sa lakrdijom. Time se gubi strah, ali i iskazuje otpor Crkvenoj ideologiji u ideji obrnutog svijeta, »svijeta u kojemu se negira humanizam kao jedna od velikih riječi srednjega vijeka.« (J. Le Goff ). U sferi čudesnoga točno je da cvjetaju najraznovrsnije predrasude, ali to ne smijemo vezati samo uz srednji vijek. Doba koje za nas znači kraj srednjeg vijeka i radosni pogled na cvjetanje humanizma iznjedrilo je progon vještica ( Malleus Maleficarum i bula Summis desiderantes , 1487. i 1484.).
Uvijek postoji službena i neslužbena verzija događaja, svaki srednjevjekovni velikaš (naravno, dovoljno bogat da si može priuštiti taj luksuz) rijetko je bio bez osobnog astrologa i čarobnjaka, ovisno o potrebi. Jedan od razloga progona vještica jest i u tome što su se pobrkali pojmovi čarobnjaštva i raskolništva (Huizinga). A time opet dolazimo u područje svjetovne vlasti. Stav prema svemu nadnaravnom u srednjem vijeku zapravo je kolebanje između razumnog objašnjenja, bespogovornog usvajanja i nepovjerenja prema mogućim Sotoninim lukavštinama.
Želim reći da je pretjerano tovariti na leđa srednjovjekovnog čovjeka svako natražnjaštvo, praznovjerje i negativnost koja nam padne na pamet. Srednjovjekovni čovjek je uglavnom neuk i siromašan te kao takav podložan svakom utjecaju, no sumnjam da je to karakteristika vezana isključivo uz to razdoblje.
Uspon na nebeski svod, Hieronimus Bosch (kraj 15. st.)
Evo još nekoliko primjera iz »Osam knjiga čuda«, Grgura iz Toursa (539- 594), iz kojih se može naslutiti kako se doživljavalo nadnaravno u srednjem vijeku;
- »Muha može biti demon« ; Knjiga u čast mučenicima, poglavlje 103.
Panihije, svećenik iz Poitoua, sjedio je za večerom sa nekoliko prijatelja koje je bio pozvao k sebi i naredi da se posluži piće. Kada je piće bilo posluženo vrlo neugodna muha je zujala oko pehara nastojeći da ogadi piće. Svećenik je odmahivao rukama više puta, ali nije mogao otjerati muhu, te shvati da je muha sredstvo Neprijateljevo. Prebacio je pehar u lijevu ruku i učinio znak križa desnom, nato je podijelio tekućinu u čaši rukom na četiri dijela, podigao je pehar visoko i izlio tekućinu na pod. Jer, bilo je jasno da se radi o sredstvu Neprijateljevom.
- »Postupak u slučaju čuda«, Četiri knjige čuda sv. Martina; knjiga 3, poglavlje 45.
Neka ne sumnjate u činjenice koje ovdje spominjem, ako imena nisu spomenuta. Razlog za to je sljedeći: ako su ozdravljeni preko nekog sveca, odmah odlaze, a ponekad i u tajnosti, da ih nitko ne vidi. A kada se vijest pronese da je čudo učinio blagoslovljeni biskup, ja pozovem one koje vode tamošnju crkvu te ih ispitam što se desilo, ali ponekad mi ni oni ne kažu imena. Spomenuta su imena onih koje sam vidio ili ispitao osobno.
Iako se radi o prilično ranom izvoru, stav je već zauzet. Ova dva primjera lijepo ilustriraju ono o čemu sam govorio. Istodobno kod istog autora možemo vidjeti težnju ka vjerodostojnosti. On nam govori kako razgovara sa ljudima koji su svjedočili čudu, vodi bilješke i pokušava biti što točniji, a u isto vrijeme nazočnost muhe na večeri smatra očitim znakom prisustva Sotone. To je jedna od značajki srednjeg vijeka, sustava u kome je sve objašnjeno i sve ima svoje mjesto. Tako i muha koja gnjavi domaćina ima ulogu Sotoninog sluge, a kao lijek služi znak križa. Osobno sumnjam da je taj događaj kod sudionika izazvao neko naročito uzbuđenje, oni su znali o čemu se radi i kako se postupa u takvom slučaju. Postupili su prema pravilima i problem je bio riješen.
Umjesto popisa literature dao bih preporuku za čitanje o spomenutim temama, to su knjige koje su meni bile interesantne, a dijelom sam se i služio njima pri pisanju ovog članka. f
LITERATURA
J. Le Goff: Srednjovjekovni imaginarij, Antibarbarus, Zagreb,1993.
Johann Huizinga: Homo Ludens, Naprijed, Zagreb, 1990.
R. W. Southern: The Making Of Middle Ages, Pimilco, London, 1993.
J. B. Russell: Lucifer-The Devil In The Middle Ages, Cornell University Press, Ithaca, New York,1984