Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
villa nova uhřinov - eksperimentalni arheološki kamp
autor: Zoran Čučković
Villa Nova je pokušaj rekonstrukcije srednjovjekovnog sela iz 13. stoljeća, a sastoji se od dvije poluzemunice prekrivene slamom, štale, kovačnice na kojoj smo radili još 2000. godine, kule od brvna, peći za kruh i keramiku, nekoliko poljoprivrednih površina, okruglog spremišta, lončarske radionice (nadstrešnice), ribnjaka i prostrane šume.
Eksperimentalni arheološki kampovi su vrlo popularni u cijeloj zapadnoj Europi, od Italije i Austrije do Skandinavije i Britanskog otočja. Najveći i najpoznatiji takav projekt započet je 1964. godine kao pokušaj rekonstrukcije željeznodobnog sela na lokaciji pokraj danskog gradića Lejre. Taj je poduhvat ujedno i odličan primjer usklađivanja (i nadopunjavanja) turističke ponude i znanstveno-istraživačke misije. I u Hrvatskoj se u posljednje vrijeme javio interes za slične projekte (npr. rekonstrukcije kuća na Sopotu i veliki projekt na Vučedolu) pa bi bilo korisno osvrnuti se na neke osnovne karakteristike zapadnoeuropskih eksperimentalnih arheoloških kampova.
U većini eksperimentalnih arheoloških kampova naglasak se stavlja na rekonstrukciju arhitekture i ambijenta u kojem se odvijao život u nekom arheološkom periodu. Taj ambijent najčešće naglašava prožimanje čovjeka i njegovog neposrednog okoliša pa se slični kampovi u Njemačkoj i Austriji nazivaju eko centrima. Bez obzira što eksperimentalni kampovi izgledaju i često posluju poput muzeja na otvorenom, oni se ne mogu nazvati muzejom u užem smislu jer ne sadrže niti jedan autentičan muzejski predmet te nemaju obvezu pohrane i zaštite svojih eksponata. Upravo je uništavanje ili propadanje različitih građevina ono što arheologe strašno zanima i što ovdje mogu proučavati. Svi ovi kampovi imaju bogate turističke programe koji, ovisno o mogućnostima kampa, pokušavaju posjetioca aktivno uključiti u život kakav su vodili naši davni preci. Obično se radi o edukativnim, višednevnim turama za mlađe ili kostimiranim priredbama za one malo starije, na primjer inscenacija srednjovjekovnih bitaka, života u rimskoj legiji ili natjecanja u streličarstvu, koje su na Zapadu postale prilično popularne.
Za razliku od kampova, eksperimentalni arheološki centri ne bave se toliko oživljavanjem i rekonstrukcijom ambijenta, već su više okrenuti znanstvenim analizama i težište svog rada stavljaju na proučavanje starih tehnologija, poput metalurgije, pečenja keramike i sl. To što se danas mogu razdvajati eksperimentalni centri od kampova posljedica je ponajviše komercijalizacije potonjih, ali takva podjela ne može se primijeniti na uspješnije projekte kao što su Lejre ili Butser's Farm u kojima je znanstvena komponenta ipak zadržala primat.
Xanten, na primjer, o kojem je bilo riječi u prethodnom članku, pripada grupi arheoloških parkova koji su, u stvari, jedan od oblika muzeja na otvorenom.
Uhřinov pod Deštnou - srednjovjekovni eksperimentalni arheološki kamp
Pretpostavljam da je nakon uvodnog teksta čitatelj stekao dojam da sada slijedi opis jednog jednako ozbiljnog, opsežnog i dobro organiziranog kampa. E, pa nije tako.
Projekt Villa Nova u selu Uhřinov, koje nećete pronaći ni na jednoj karti i koje je s ostatkom svijeta povezano samo jednom autobusnom linijom dnevno, rezultat je entuzijazma i upornosti jednog čovjeka, Bohumira Drahouna-Bodje, arheologa iz obližnjeg Rychnova. Ovdje ne dolazi na tisuće turista i ne okreće se velika lova, ali to samo znači da se neometano i nesputano možete upustiti u čarolije obljepljivanja kuća blatom, vođenja koza na pašu ili obaranja drveća u šumi. Villa Nova je pokušaj rekonstrukcije srednjovjekovnog sela iz 13. stoljeća, a sastoji se od dvije poluzemunice prekrivene slamom, štale, kovačnice na kojoj smo radili još 2000. godine, kule od brvna, peći za kruh i keramiku, nekoliko poljoprivrednih površina, okruglog spremišta, lončarske radionice (nadstrešnice), ribnjaka i prostrane šume.
Sl. 1. Kuće su građene od drvenih oblica oblijepljenih blatom, a podovi su im ukopani u zemlju do oko metra dubine.
Na području kampa nema nikakve moderne infrastrukture zbog čega se naš stožer nalazio stotinjak metara dalje u selu, u napuštenoj gostioni u kojoj je ujedno priređena i manja popratna arheološko-etnološka izložba. Puni naziv projekta je Okno do minulosti, Villa Nova Uhřinov, a domaćini ga inače zovu arheološki Skanzen (Skanzen/Skansen je možda uvriježeni naziv u Češkoj, ali ipak nije najpodesniji). Ondje sam ostavio tri tjedna svog života (od 1. 7. do 20. 7. 2000.) družeći se s osebujnom ekipom kakva se može pronaći samo u malom selu ispod velikog brda, Velke Deštne negdje u pustim i nadnaravnim Sudetima.
Sl. 2. i 3. Srednji vijek = blato! Blatom smo se bavili skoro svaki dan, bilo da se radi o “žbukanju” zidova, izradi keramike ili najobičnijem kopanju.
Osim Bodje, u Skanzenu su stalno angažirane dvije djevojke, Dana i botaničarka Rada. Da bi Skanzen funkcionirao potrebno je oko petnaestak ljudi, a budući da projekt raspolaže skromnim financijskim sredstvima primaju se volonteri i mladići koji civilno služe vojni rok te prijatelji i entuzijasti svih vrsta. Za vrijeme mog boravaka u Skanzenu volontirale su Hana iz Praga, Ieva iz Rige i Eva iz Leona, civilni vojnici David i Jirka, zatim Tunda "Indijanac", Gregor, inače liječnik, Kati, perspektivna mlada kuglašica i, kraće vrijeme, jedna raspjevana ekipa za koju nikako nisam uspio dokučiti otkud su, zašto su došli i kako to da stalno nekog vraga pjevaju. Naravno, tu su i danonoćni trudbenici, jarac Mikeš i koze Roza i još jedna koja će zbog moje zaboravljivosti morati ostati neimenovana te vječiti neradnik, mačak Bonifac. Djelovanje Skanzena uključuje kako znanstvenu tako i turističko edukativnu komponentu. Nažalost, položaj sela "bogu iza nogu”, iako zaista pridonosi autentičnom doživljaju, ograničava broj posjetitelja tako da se turističko djelovanje uglavnom zasniva na edukativnim turama za školarce i pokojeg zalutalog biciklista. Moguće je da se do danas ova situacija promijenila jer ovaj kraj ima svoj turistički potencijal u zaista nesvakidašnjem ugođaju blagog sudetskog gorja. I sam Skanzen je izrastao u instituciju svoje vrste pa je ondje 2002. godine priređen međunarodni skup eksperimentalnih arheologa. Nešto prije mog dolaska proveden je i zanimljiv projekt izgradnje nastambi srednjovjekovnim tehnikama koje su detaljno dokumentirane na video zapisu. Kasnije je iz tog materijala montiran kvalitetan dokumentarni film.
Sl. 4. Naš šef Bodja ispred štalice biblijskog ugođaja.
Pozitivna strana projekta Villa Nova je to što se od početka mislilo veliko tako da je zemljište Skanzena dovoljno prostrano i ekološki vrlo raznoliko pa vjerno preslikava okoliš u kojem je jedno srednjovjekovno selo moglo živjeti kao samostalan organizam. To znači da je cijeli Skanzen jedan veliki laboratorij s neiscrpnim istraživačkim potencijalom. Sav građevni materijal dolazi iz obližnje šume što omogućuje proučavanja cijelog lanca operacija izgradnje kuća, ali i mogućnosti gospodarenja šumom. Na polju se siju različite žitarice, između ostalog i raž potrebna za prekrivanje krovova. Spomenimo još i brojne mogućnosti proučavanja uzgoja domaćih životinja ili učinkovitosti poljoprivrednih tehnologija. Problem je jedino: tko će sve to raditi?! Osoblje potrebno za kvalitetan znanstveni pristup moglo bi popuniti cijelu istraživačku instituciju, a to je zamislivo samo u najrazvijenijim zapadnim zemljama. Ovo je problem koji se mora naglasiti jer svaki ovakav poduhvat nastoji što potpunije rekonstruirati arheološki dokumentirani način života, ali uz što manje živih djelatnika. Ovdje nema muzejske udobnosti: umjesto čišćenja prašine moraju se nahraniti životinje, pokositi trava, popraviti ograda ili krov... Riječju, mora se živjeti, a tek nakon toga dolazi onaj zanimljiviji, znanstveni dio. f
Sl. 5. Selo moje malo
Sl. 6. Naši ljubimci u trenutcima rada