Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
život u savani
autor: Maja Šešelj
Jedna od najvrednijih spoznaja do koje dolazimo proučavajući lovce i sakupljače, jest spoznaja o bogatstvu njihovog naslijeđa. Uspoređujući ih s našim prapovijesnim precima, uviđamo da njihov život nije bio obilježen stalnom oskudicom, već vjerojatnije, dostatnom prehranom uz relativno malo rada i dosta slobodnog vremena te da je to bio život u kojem su i žene i muškarci značajno doprinosili svojoj zajednici.
Afrička plemena jezične skupine Bantu koja su prije nekoliko tisućljeća prodrla u južnu Afriku zatekla su na njenom tlu ljude kakve još nisu vidjeli. Bili su niski, prosječne visine oko metar i pol, neobične žućkastosmeđe kože, mnogo svjetlije od izrazito tamne kože došljaka, i kosih očiju. Sebe nazivaju Zhun/twasi, “Pravi ljudi”, a mi ih znamo kao pleme !Kung San ili Bušmani (mnogi antropolozi potonji smatraju pogrdnim nazivom). Dolaskom bijelaca započela je bitka koju nikako nisu mogli dobiti. Bili su izloženi napadima, bolestima, gladi i postupnom otimanju teritorija, dok na kraju nisu bili prisiljeni prilagoditi se životu u prostranoj pustoši u kojoj ni crnci ni bijelci nisu htjeli živjeti - Kalahariju.
Kalahari je poluaridno područje koje se prostire dijelovima Botswane, Angole i Namibije. Prekriveno je travom, niskim raslinjem i rijetkim drvećem koje skriva niske brežuljke, dine i riječna korita (rijeke su, doduše, aktivne prosječno dvaput u deset godina). Noću temperature padaju ispod nule, dok preko dana često premašuju 38°C. Godišnja količina padalina varira od sušnih 125 mm (jedna od četiri godine je sušna) do obilnih 1000 mm, a često je vrlo različita između područja udaljenih svega nekoliko kilometara.
U takvom krajoliku pripadnici plemena !Kung osnivaju mala polutrajna sela s niskim kolibama od trave ispred kojih stalno gori vatra, a koja su smještena oko središnjeg prostora. Broj stanovnika varira, iako se svako selo temelji na grupici (10 do 30) stalnih stanovnika u bliskom srodstvu koji godinama uspješno žive zajedno. Pristup zemlji je kolektivan i fleksibilan. Osobna imovina svedena je na minimum, jer se sve prenosi pri selidbi. Materijalna dobra se dijele ili poklanjaju kako bi se stvorile bliže veze, npr. između dviju obitelji prije, za vrijeme i poslije vjenčanja, i ne akumuliraju se tokom života. Davanje darova (najčešće ukrasa od perlica ili hrane) je recipročno i dugo se pamti i cijeni. Nema društvene podjele pa se grupne odluke donose konsenzusom. Postoje muškarci i žene koji funkcioniraju kao vođe, no njihov je utjecaj neformalan i temelji se na zasluženom poštovanju. Žene imaju visok položaj i velik utjecaj u zajednici. Često značajno utječu na obiteljske i grupne odluke poput preseljenja ili odluka o budućim bračnim drugovima svoje djece. Iako je njihov položaj teško usporediti s položajem muškaraca, moglo bi se reći da su gotovo jednake muškarcima, iako ih sama kultura definira kao slabije (vrlo je vjerojatno da su zapravo utjecajnije nego što itko od njih želi priznati).
Tradicionalne !Kung skupine ekonomski su samodostatne (jedino željezo nabavljaju trgovinom). Djeca, adolescenti do petnaeste i odrasli stariji od šezdesete godine vrlo malo pridonose pribavljanju hrane, dok ostali love ili skupljaju samo dva do tri dana tjedno. Ostatak vremena provode obavljajući kućanske poslove, kuhajući i pripremajući hranu, brinući se za djecu te izrađujući i popravljajući alat i oružje, odjeću i kolibe. Uz to im ostaje dosta vremena za razonodu poput pjevanja i skladanja pjesama, sviranja instrumenata, pričanje priča, izradu ukrasa od perlica, posjećivanja rodbine i prijatelja ili jednostavno za odmor i izležavanje.
I žene i muškarci odlični su poznavatelji biljnog i životinjskog svijeta, poznaju više od 500 vrsta biljaka i životinja te koje su billjke jestive, ljekovite ili otrovne i koje se koriste u kozmetičke i brojne druge svrhe. Kao i u svim lovno-sakupljačkim društvima, prisutna je podjela rada. Muškarci do tri dana tjedno provode u lovu. Kreću rano ujutro, sami ili u paru, a nastoje se vratiti do večeri iako često ostaju i nekoliko dana. Ne postoji raspored lova, nego se intenzivno lovi nekoliko tjedana nakon čega slijedi razdoblje neaktivnosti. Glavno oružje su mala koplja te luk i otrovne strijele. Otrov se dobiva od ličinki kukaca i paralizirajuće djeluje na središnji živčani sustav životinja. Tako je moćan da antilope, pa čak i žirafe, od ovog otrova umiru unutar jednog dana. Otrov u mesu nije koban za ljude ako ne uđe u krvotok. Zato se otrov, kako bi se izbjegle smrtonosne slučajne posjekotine, ne nanosi na vrhove strelica, već na tijelo strijele, koje se u selu čuvaju u zatvorenim tobolcima. Zbog sve manjeg broja životinja na sjeveru pustinje Kalahari, čak i uspješni lovci imaju svega jedan uspješan dan od četiri što ih provedu u lovu pa meso sačinjava samo 20% do 40% prehrane. Zbog toga je vrlo cijenjeno i njegovo donošenje često je popraćeno velikim veseljem i plesom. Najčešće se love krupne životinje (gnu, kudu, eland, oriks, riđa, jelenska i kamenjarska antilopa, žirafe) i neke manje (bradavičaste svinje, zečevi, duiker antilope). Sakupljaju i gmazove (zmije i kornjače), vodozemce i kukce, a zamkama love dikobraze, mravojede i ptice. Životinje se ubijaju samo radi hrane, a iskorištavaju se svi dijelovi ubijenih životinja.
No, većinu hrane, 60% do 80%, dobavljaju žene. Nešto više od dva dana tjedno provode tražeći hranu. Iako su resursi ponekad dosta udaljeni od sela, prilično su pouzdani. U prehrani se koristi oko 100 divljih biljnih vrsta. Grupica od 3 do 5 žena rano ujutro kreće prema dogovorenom mjestu, putem sakuplja hranu, a poslijepodne se vraća u selo. Nakon kratkog odmora razvrstavaju hranu ostavljajući dio za poklone. Iako ne postoje formalna pravila o podjeli sakupljene hrane, većina žena dijeli hranu koju donese (no, razumljivo je da brojne obitelji malo toga mogu odvojiti za druge). Hrana se rijetko skladišti pa se najveći dio podijeli i pojede unutar 48 sati. Okosnica prehrane je mongongo, vrsta divljeg badema kojeg ima u izobilju, a cijeni se zbog slatkog ploda i koštice. Tu su također i plodovi baobaba, raznorazne bobice, divlje lubenice, orašarke, grahorice, vodeni korijeni, lukovice... Skupljaju i med iz košnica, a ponekad i male sisavce, kornjače, zmije, gusjenice, insekte i ptičja jaja. Posebno su dragocjena netaknuta nojeva jaja, što zbog hranjivosti (jedno nojevo jaje hranjivo je kao 20 kokošjih!), što zbog čvrstih ljuski. Nakon što se na jednom kraju probuše i sadržaj se izvadi, jaja se koriste za čuvanje i nošenje vode. Razbijene ljuske oblikuju se u perlice od kojih se rade ogrlice, ukrasi za glavu i odjeću.
Ukupna kvaliteta njihove prehrane je odlična i odgovara suvremenim idejama o zdravoj prehrani: malo soli, zasićenih masnih kiselina, ugljikohidrata (posebno šećera) i mnogo nezasićenih masnih kiselina, vlakana, vitamina i minerala. Iako u sušnim razdobljima !Kung često gube na težini, po njihovom završetku uglavnom ju povrate. Prehrana i opušten životni ritam vjerojatno su glavni razlozi za odsutnost mnogih bolesti prisutnih u našem društvu poput visokog tlaka, bolesti srca i krvnih žila, gubitka sluha, senilnosti i bolesti povezanih sa stresom (kolitisa i čireva) te problema sa zubima (uz prehranu s vrlo malo šećera redovito čiste zube stapkama biljke koja ih čisti i izbjeljuje). To ne znači da im je zdravlje općenito dobro. Gotovo 50% djece umire prije 15. godine od čega 20% u prvoj godini života, najčešće od gastrointestinalnih infekcija. Očekivano trajanje života u trenutku rođenja iznosi samo 30 godina, no prosječno očekivano trajanje života u 15. godini je 55 godina. Odrasli uglavnom umiru od respiratornih infekcija i malarije. Svega 10% populacije je starije od 60 godina, što je jedan od razloga gotovo slabe prisutnosti bolesti povezanih sa starenjem (najčešće iskuse gubitak vida, probleme pri hodu i istrošenost zuba zbog vrlo abrazivne hrane). Oni koji dožive 60 godina vjerojatno će poživjeti još 10, iako ima i onih koji usprkos statistikama dožive duboku starost (80 i više godina). Općenito se njihovo zdravstveno stanje može usporediti s mnogim neindustrijskim društvima, kao i s našim društvom prije modernog javnog zdravstva i medicine.
!Kung mjeri vrijeme mjenama godišnjih doba, mjeseca, dana i noći. Ljudski život smatra se uređenim slijedom bioloških i društvenih događaja. Iako ne broje numeričke godine, vrlo su svjesni relativne starosti jer ona sa sobom veže određeni status. Iako se ne vesele starenju, !Kung starije poštuju prvenstveno zbog nakupljenog znanja i starci su često vrlo utjecajni u svojim grupama. Smrt ne povezuju sa starenjem jer ih sustiže u različitoj životnoj dobi. Žene doživljavaju menopauzu prije 50. godine i tada proživljavaju različite emocije. Često su nesretne ako nemaju djece ili ako su ona umrla, no ako imaju djecu (i unuke) doživljavaju je s lakoćom.
Mlade žene ne smatraju se odraslima i nemaju punu odgovornosti za sebe i druge do kasne adolescencije kada se udaju i postaju majke. Iako se u novije vrijeme djevojke udaju s oko 16 i pol godina, prije su se udavale čak s 10 ili 12 godina. Dječaci se spremnima za brak smatraju imeđu dvadesete i tridesete godine i to tek nakon što ulove veliku životinju i time dokažu da se mogu skrbiti za obitelj. Muževi su, dakle, često 10 i više godina stariji od svojih žena, no spolni odnosi ne počinju prije znakova djevojčine spolne zrelosti (najčešće prve menstruacije). Prve brakove dogovaraju roditelji, uglavnom su nestabilni i kratkog trajanja, a od muškarca se očekuje da sudjeluje u odgoju svoje mlade žene te da sudjeluje u prehranjivanju njene obitelji. Ceremonija vjenčanja je skromna iako se pregovori i darivanje odvijaju dugo prije samog vjenčanja. Članovi obje obitelji na izdvojenom mjestu grade kolibu za mladence. Oko zalaska sunca prijatelji dovode mladence do kolibe, mladu se pokrivene glave nosi i poliježe u kolibu dok mladoženja hoda do kolibe i sjeda pred vrata. Članovi obje obitelji sa svojih ognjišta donose ugljen kojim se pred kolibom pali vatra. Prijatelji ostaju s njima uz pjesmu, igre i šale. Mladenci se drže odvojeno jedno od drugog i ne sudjeluju u slavlju. Nakon što svi odu, provode prvu zajedničku noć u kolibi. Pošto spavanje pored nepoznatog muškarca za djevojku može biti zastrašujuće, ponekad starija žena, uglavnom bliska rođakinja, prati djevojku i spava s njom u kolibi dok se ona ne navikne na novi status. Nakon prve bračne noći majke mladence ceremonijalno mažu uljem. Iako neki pripadnici plemena imaju jedan dugotrajan brak, većina ih se vjenčava više puta. Okončavanje braka razvodom je uobičajeno i ne zahtijeva nikakve formalnosti (ne postoji nikakav miraz koji bi se trebao vratiti, kao ni zajedničko vlasništvo), ali je često popraćeno javnim iskazivanjem snažnih emocija. Svi u selu sudjeluju u odluci, a argumentiranje može potrajati danima, pa i tjednima. Ako je odluka rastava, brak se smatra završenim. Razvodi se obično događaju u prvim godinama braka, najčešće na ženinu inicijativu, a većinom prije rođenja djece (ako par ima djecu ona obično ostaju s majkom). Pošto djevičanstvo nije ni na kakvoj cijeni (na !Kung jeziku ne postoji ni naziv za to), razvedena žena je jednako poželjna udavača kao i još neudane djevojke. Nekadašnji bračni drugovi najčešće se ponovo vjenčaju unutar jedne godine nakon razvoda.
Iako se rano udaju, djevojke većinom rađaju između dvadesete i tridesete godine. Mjesečnice dobivaju kasno, u prosjeku sa 16 i pol godina, a prva i druga menstruacija obilježavaju se ceremonijama kojima muškarci ne prisustvuju (kasnijim mjesečnicama ne pridaje se nikakva važnost i nikako ne utječu na svakodnevni život žena). Nakon toga djevojke često prolaze razdoblje “adolescentske neplodnosti” što traje gotovo dvije godine nakon prve mjesečnice. Pretpostavlja se da je to stoga što bi opasnosti poroda, koje su ionako velike, bile još veće za majke u pubertetu, a emocionalno nezrele majke možda bi i manje odgovorno brinule o djeci. Svaki odmak od optimalnih okolnosti dodatno bi povisio mortalitet novorođenčadi i djece. Za populaciju bez kontracepcije neobično je velika i razlika u dobi djece koja iznosi oko četiri godine. !Kung tvrde da poznaju biljke koje, pravilno pripremljene, izazivaju pobačaj, no nema dokaza za njihovu učinkovitost. Jedan od ponuđenih odgovora bio je infanticid, no to je sigurno bila rijetkost i primjenjivala se samo u slučaju urođenih mana, premalog razmaka među djecom ili rođenja blizanaca (za majke bi bilo nemoguće imati dovoljno mlijeka da othrane dvoje djece istovremeno, a do pojave stočarstva nije bilo drugih izvora mlijeka). Razlog velikog razmaka između trudnoća vjerojatno leži upravo u produženom razdoblju dojenja u kojem teško dolazi do ovulacije i začeća. U svakom slučaju razmak od 4 godine među djecom ključan je za ženin način života. One se najveći dio vremena vremena brinu o djeci i vode ih sa sobom gdje god išle, a što je u prosjeku oko 2400 km godišnje! Malu djecu moraju nositi zajedno s ostalim teretom (10 do 15 kg sakupljene hrane ili s prtljagom na dužim putovanjima), dok četverogodišnje dijete može hodati zajedno s odraslima ili može ostati u selu dok majka izbiva. Čak su i te četiri godine kompromisno rješenje pa se često mogu vidjeti žene koje se vraćaju s mnogo hrane, starijim djetetom na ramenu i mlađim u “tobolcu” na boku, a one same u prosjeku teže oko 40 kilograma! Trudnice dočekuju porod bez ikakvih medicinskih pomagala, a ne postoje ni primalje u tradicionalnom smislu. Stoga je porod, osobito prvi, često zastrašujuć, no mali broj žena umire pri porodu. Mlade žene često uza sebe vole imati majku ili bliske rođakinje iako je kulturni ideal rađanje u samoći i tišini u neposrednoj blizini sela. Kad se čuje prvi djetetov plač, ostale žene će doći i pomoći u posljednjim fazama poroda. Žene koje hrabro podnose porođaj služe kao uzor ostalim djevojkama (iako ih se zna i kritizirati zbog izlaganja opasnosti kad odbiju pomoć!), dok se “kukavice” često ismijavaju. Vjeruje se da bog može ubiti dijete ako prema majčinom ponašanju (npr. strahu) zaključi da dijete nije željeno. Neplodne žene nisu stigmatizirane, nego eventualno izložene žaljenju jer ne mogu iskusiti značajni dio života.
U odgoju djece sudjeluju oba roditelja iako majke s njima provode najveći dio vremena. Djeci je jednako ugodno u društvu oba roditelja, a oca se ne doživljava kao figuru čijeg se bijesa treba bojati, već se do njegove riječi drži kao i do majčine. Kad se djeca loše ponašaju, roditelji izbjegavaju direktne sukobe i fizičke kazne. Nedostatak privatnosti u selu štiti djecu od zlostavljanja roditelja, a žene od muževa. Sve se razmirice odvijaju pred očima drugih, a ako dođe do nasilja drugi će uvijek intervenirati. U nekim se kulturama dječaci odvajaju od majki kako bi se smanjio feminizirajući utjecaj, no ovdje to nije tako. I dječaci i djevojčice spavaju u kolibi s roditeljima i najčešće sami odlučuju kad žele otići spavati negdje drugdje. Dječake između 15. i 20. godine odvaja se od majki na samo nekoliko tjedana radi rituala inicijacije. Tijekom šest tjedana dječak doživljava glad, žeđ, hladnoću i strašan umor izazvan neprekidnim plesanjem i ti se tjedni smatraju svetim vremenom kad se znanje o muškim stvarima prenosi sa generacije na generaciju. Dječaci i djevojčice se zajedno igraju unutar sela ili oko njega. Pošto spavaju pored roditelja, dosta rano postaju svjesni svoje spolnosti i često se igraju na seksualan način što odrasli ne odobravaju i prekidaju ako primijete.
Ako se muškarac pokaže uspješnim lovcem i dobrim skrbnikom, može odlučiti uzeti i drugu ženu. Logični izbor u takvim slučajevima su mlađe sestre prve žene i udovice njegove braće. Većina žena odbija takve veze, tim više što druga žena s njima dijeli kolibu ili ima susjednu, pa se sav život s mužem odvija pred očima one druge. Poligamni su brakovi jako teški za održavanje (društveno i ekonomski) i često su ispunjeni ljubomorom i rivalstvom, osobito ako nova žena nije u rodu prvoj. Starije žene se često odluče riješiti pridošlice tako da njoj i suprugu uistinu zagorčaju život, što im i uspijeva. Iako dobar dio takvih brakova uspijeva, oni neuspješni postaju glavnom temom šala od strane ljudi u stabilnim i monogamnim brakovima.
!Kung u sretnim brakovima na razne načine iskazuju svoju ljubav - sami odlaze u lov ili sakupljanje hrane, daruju poklone i pomažu jedno drugom u svakodnevnim poslovima. Usprkos tome, mnoge žene u ranim danima braka pronalaze ljubavnike.
Iako !Kung seks smatraju nužnim za normalan život i često je predmet razgovora i šala, također ga prepoznaju kao temelj nekih od najintenzivnijih i najeksplozivnijih ljudskih emocija, posebno kad su u pitanju izvanbračne veze. U takvim se slučajevima seks smatra jednostavno opasnim, jer zna uzrokovati ispade nasilja koji katkad rezultiraju i smrću. Zbog toga je većina ljubavnika vrlo diskretna i oprezna, osim u slučajevima kad žele isprovocirati svoje bračne drugove. Vanbračne su veze često dugotrajne, od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, a neke potraju i čitav život, no ljubavnici se rijetko razvode od svojih bračnih drugova da bi se vjenčali. Nije sigurno je li nevjera utjecaj Tswana i Herero doseljenika ili je prisutna u tradicionalnom !Kung društvu. Budući da je nevjera prisutna u mitologiji i usmenoj predaji, vjerojatno nije novija pojava. Mnogi muškarci i žene smatraju da je idealno imati i bračnog druga i vanbračnu vezu, iako mnogi ovo potonje nikad ne ostvare. Zanimljivo je i doživljavanje ženske ljepote. Za razliku od naše kulture, ne postoje ideali ljepote s kojim bi se djevojke i žene uspoređivale. Iako se prepoznaju razlike u izgledu i neke se osobe smatraju posebno privlačnima, većina žena sebe smatra lijepima.
Posebno mjesto u životu plemena !Kung zauzima medicinski plesni trans u kojem sudjeluju svi članovi zajednice, a odvija se od nekoliko puta mjesečno do nekoliko puta tjedno. !Kung vjeruju da je duhovni svijet ključan u održavanju ravnoteže između života i smrti, zdravlja i bolesti, obilja i oskudice. Tim svijetom vlada jedno božanstvo nadređeno manjim bogovima s ljudskim karakteristikama. Jedan od načina na koji duhovi utječu na ljude jest taj da ih gađaju nevidljivim strelicama koje donose nesreću, bolest ili smrt. Bolest se neće primiti ako se strelice mogu odbiti, no ako su već prodrle u tijelo strijele se moraju ukloniti kako bi se osoba mogla oporaviti. Taj zadatak obavljaju iscjelitelji koji posjeduju moćnu iscjeljivačku silu n/um koja u njima leži pritajena i koju moraju probuditi. Iako poneki iscjelitelji to mogu postići solo pjevanjem ili sviranjem, uobičajeni način je iscjeliteljska ceremonija ili plesni trans. Dok žene pjevaju, iscjelitelji plešu oko vatre što ponekad traje satima.
Zbog muzike, neprestanog plesa, dima topline i intenzivne koncentracije iscjelitelja, n/um se budi. Trans se postiže kad n/um dođe do usijanja i tada postaje moćnom iscjeliteljskom silom koja služi cijeloj zajednici. Iscjelitelj u transu polaže ruke i iscjeljuje sve oko vatre. Njegove ruke lagano trepere pored glava prisutnih ili bilo kojeg dijela tijela gdje je bolest očita, tijelo mu drhti, disanje mu se produbljuje i oblijeva ga znoj za koji se isto tako vjeruje da ima moćnu iscjeliteljsku snagu. Sve loše što iscjelitelj otkrije u drugima, akumulira se u njegovom tijelu, a iz njega se izbacuje uz strašan krik. Iscjelitelji u transu vide razne bogove i duhove kako sjede oko kruga uz vatru i uživaju u prizoru. Nekada su to poznati likovi (preminuli rođaci i prijatelji), a nekad "samo ljudi". Tko god ti duhovi bili, iscjeliteljima su glavni krivci za sve nesreće koje zajednica proživljava pa ih gađaju raznim predmetima, viču na njih i agresivno ih upozoravaju da ne odnose žive sa sobom u selo duhova. U liječenju teško oboljelih osoba poziva se najiskusniji iscjelitelj koji u transu (u stanju kad mu duša napusti tijelo, kad je "polumrtav" pa preživljava uz pomoć drugih iscjelitelja koji mu žustro masiraju tijelo, trljaju kožu i na njega polažu ruke) komunicira s duhom ili bogom koji mu govori hoće li mu pomoći u ozdravljenju osobe ili ne. Uzroke bolesti koje iscjelitelji otkrivaju odražavaju razumijevanje za psihološke faktore koji utječu na zdravstveno stanje ljudi, poput smrti bliske osobe i dr. Gotovo polovica muškaraca i trećina žena može postići trans, no iako svi mogu proći naukovanje i postati iscjelitelji, neki to ne žele ili putem odustaju. Dječaci se uče uz iskusne starije iscjelitelje koje slijede u plesu. S učenjem počinju oko 20. godine, a učenje traje mjesecima ili godinama, ovisno o tome koliko je učeniku potrebno da savlada vještinu. Žene rjeđe postaju iscjelitelji, no vjerojatno ne zato jer se boje boli, kako mnogi pripadnici plemena !Kung tvrde, nego zato što im se pruža manje prilika i uči ih se manje sustavno. Usprkos vrlo ozbiljnoj prirodi n/um, atmosfera na ceremonijalnim plesovima nije puna strahopoštovanja. Ples je važno društveno okupljanje, vrijeme općeg uzbuđenja i slavlja, osiguravanja vlastite sigurnosti, prekidanja sukoba i obnavljanja međusobnih veza. Ljudi razgovaraju i šale se na račun svega što se događa. Plesovi se planiraju samo u slučaju ozbiljne bolesti, inače se događaju spontano (nakon prvih sezonskih kiša, ulova velike životinje ili nakon što djeca uprizore svoj "plesni trans" i prenesu svoje veselje na ostale).
Iako su iscjelitelji i njihovi učenici središnji likovi plesa, on se nikad ne bi mogao održati bez aktivnog sudjelovanja drugih i svatko tko želi može se pridružiti (u zimskim mjesecima broj sudionika je posebno velik). Iscjelitelji vjeruju da se njihova n/um povećava kad mnogo drugih muškaraca padne u trans u istom plesu, dok o ženskom pjevanju i pljeskanju ovisi jačina n/um koju će uspjeti prizvati. Žene štite ljude u transu od mogućih ozljeda od vatre, a neke drže ili masiraju svoje muževe dok se ne povrate iz transa. Žene iscjelitelji polažu svoje ruke na druge zajedno s muškim iscjeliteljima. Muškarci koji nisu iscjelitelji nastoje zadiviti okupljene složenim plesnim koracima i ritmovima kojeg stvaraju čegrtaljke na njihovim nogama, dok žene improviziraju melodije s beskrajnim varijacijama ili, potaknute trenutkom ili kojim privlačnim plesačem, same otplešu koji krug oko vatre. Kako ples odmiče sve dublje u noć, neki sudionici se povlače da se odmore ili odspavaju. Prije zore intenzitet plesa se ponovo pojačava i traje do izlaska sunca.
U čemu je značaj proučavanja suvremenih lovaca i sakupljača? S obzirom na okolnosti u kojima žive, pleme !Kung uistinu vrlo uspješno preživljava u okolišu u kojem je to moguće samo ako ga se dobro poznaje. Njihovi običaji, stvoreni iskustvom, prenose se već stotinama generacija. Ne postoji uspomena ili legenda o vremenu kad se na strelice nije nanosio otrov ili kada nije postojao plesni trans. Njihova vještina iskorištavanja okoliša omogućuje im dovoljno slobodnog vremena u kojem se posvećuju obiteljskim vezama, društvenom životu i duhovnom razvoju. Život im obiluje ljudskom toplinom i posjeduje zavidnu ravnotežu rada, igre, rituala i ljubavi. No, oni nisu iznimka u lovno-sakupljačkim društvima. Istraživanja su pokazala da suvremena lovno-sakupljačka društva, bez obzira gdje i u kakvim uvjetima živjela, imaju više toga zajedničkog jedni s drugima nego s agrikulturnim i industrijskim društvima. Čini se da je to stoga što se svaka lovno-sakupljačka skupina suočava sa sličnim ekološkim problemima i razvija sličan sustav. Nije nelogično pretpostaviti da je to bio slučaj u većini ljudskih zajednica prije poljoprivredne revolucije. Jedna od najvrednijih spoznaja do koje dolazimo proučavajući lovce i sakupljače, jest spoznaja o bogatstvu njihovog naslijeđa. Uspoređujući ih s našim prapovijesnim precima, uviđamo da njihov život nije bio obilježen stalnom oskudicom, već vjerojatnije, dostatnom prehranom uz relativno malo rada i dosta slobodnog vremena te da je to bio život u kojem su i žene i muškarci značajno doprinosili svojoj zajednici. Danas lovci i sakupljači žive u krajnje zabačenim područjima dok su nekoć nastanjivali plodna područja s obiljem vode te bogatom florom i faunom. Stoga, bez obzira na vjerojatnu razliku između života prapovijesnih i današnjih lovaca i sakupljača, suvremena istraživanja još uvijek podcjenjuju kvalitetu života naših predaka. f
Ovaj tekst se temelji na knjizi "Nisa: The Life and Words of a !Kung Woman" (1981.), autorice Marjorie Shostak, koja je dugo boravila u Kalahariju u nekoliko navrata u 1970-ima među !Kung San skupinama koje su još uvijek očuvale tradicionalan lovno-sakupljački način života, iako su promjene već bile na vidiku. "Nisa" je pseudonim žene čiji je bogat život nadahnuo ovu knjigu i s kojom je autorica ostvarila uistinu poseban prijateljski odnos. 1993. Shostak se vratila u Kalahari i ponovo srela Nisu, ali i bila suočena sa golemim promjenama koje su se u međuvremenu dogodile. Prije dovršetka knjige "Return to Nisa" (1996.) umrla je od raka, a knjigu su dovršili njen suprug i suradnici. I dan danas "Nisa" je kultno štivo kulturne antropologije, a odatle su i fotografije na ovim stranicama za koje je M. Shostak dobila brojne nagrade.