Fragmenti

časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu

astronomsko tumačenje mitraističkih misterija

autor: Kristina Grubišić

Mitraizam, drevni rimski kult, tema je koja je generacijama zaokupljala umove mnogih znanstvenika, a interes za Mitrine misterije ni danas nije ništa manji. Možemo pretpostaviti da za to postoji nekoliko razloga, no istaknula bih najočitiji. Mitraizam je, kao i ostali drevni kultovi koji su imali pridjev "misterija" (kao npr. Eleuzinske ili Izidine misterije), zadržao strogu tajnost o svojim učenjima i liturgiji uopće, otkrivajući ih samo iniciranim sljedbenicima, a rekonstruiranje istih, na osnovu materijalnih dokaza, još uvijek predstavlja veliki izazov.
Nekoliko postojećih tekstova koji se odnose na kult ne dolaze nam od samih sljedbenika, već od autsajdera poput najranijih crkvenih otaca koji su mitraizam spominjali u negativnom kontekstu, sustavno ga napadajući te od platonista, filozofa koji su u mitraističkom simbolizmu pokušavali pronaći temelj za vlastite filozofske ideje. No premda su nam pisani izvori oskudni, postoji obilje materijalnih dokaza predstavljenih u mnogim Mitrinim hramovima i votivnim predmetima razasutima kroz cijelo Rimsko Carstvo: od Engleske na sjeveru i zapadu, do Palestine na jugu i istoku.
Mitrini hramovi nazvani "mitreji" često su građeni pod zemljom kao imitacije spilja, a sadržavali su različite ikonografske elemente, počevši od isklesanih reljefa, statua, freski na zidovima do mnoštva enigmatskih figura i scena. Upravo nam je ova ikonografija primarni izvor saznanja o mitraističkom vjerovanju, no kako ne postoje zapisi njenog pravog značenja, ideje koje ona predstavlja zapravo je jako teško protumačiti. Ali, o tome nešto kasnije…
Tipični mitrej je bio mala pravokutna podzemna komora koja je u prosjeku mogla prihvatiti 20 do 30 ljudi. Dužinom hrama, prema njegovom centru, obično je išao prolaz s čije su lijeve i desne strane bile postavljene kamene klupe na kojima su, pretpostavlja se, pripadnici kulta sjedili za vrijeme svojih okupljanja. Na kraju mitreja, vidljiv iz prolaza, uvijek se nalazio prikaz - obično isklesani reljef, no ponekad i statua ili freska, centralne ikone mitraizma, tzv. "tauroktonija", božanski Mitra, u pratnji psa, zmije, gavrana i škorpiona, prikazan kako ubija bika. Ostali dijelovi hrama su bili ukrašeni kojekakvim drugim scenama i figurama. U rimskom Carstvu su postojale stotine, pa možda i tisuće Mitrinih hramova. Najveća koncentracija hramova bila je u samom gradu Rimu te na onim mjestima u Carstvu (često i na najudaljenijim granicama) gdje su bili stacionirani rimski legionari, najbrojniji poklonici kulta.
Struktura kulta je bila hijerarhijska. Sljedbenici su prolazili kroz 7 stupnjeva, odnosno inicijacija, od kojih je svaka imala poseban simbol i vladajući planet kao oznaku. Od najnižeg prema najvišem, ovi su stupnjevi redom išli: Corax (gavran) pod Merkurom; Nymphus (izmišljena riječ koja je trebala označavati muškarca kao mladoženju) pod Venerom; Miles (vojnik) pod Marsom; Leo (lav) pod Jupiterom; Perses (Perzijanac) pod Lunom (Mjesecom); Heliodromus (Sunčev pratioc) pod Solom (Suncem) i naposljetku Pater (otac) pod Saturnom. Glavom kongregacije su mogli postati oni koji su dosegnuli najviši nivo - Pater. Kada bi jedan ili više članova dosegnuli najviši stupanj, vjerojatno su se osnivale nove kongregacije, a kako su mitreji bili malih dimenzija i nisu mogli primiti velik broj ljudi, smatra se da su nove kongregacije često osnivane.
No pitanje, tko je zapravo bio Mitra i odakle nam njegov kult dolazi zapravo je, samo po sebi, velika misterija. Naravno da postoji mnogo interpretacija, ali evo nekih najčešće spominjanih: Mitras je bilo rimsko ime za indo-iransko božanstvo Mitra ili, kako su ga zvali Perzijanci, Mithra. Mitra je i dio hinduističkog panteona te jedan od nekoliko yazatas (manjih božanstava) koji su se nalazili pod Ahura Mazdom u zoroasterskom panteonu. No ni u hinduizmu ni u zoroastrijanizmu Mitra nije imao svoj vlasititi kult. Istina je da se spominje u hinduističkim Vedama, a kao Mithra je protagonist yashts (himni) u zoroasterskoj Avesti sastavljenoj za vrijeme vladavine Sasanida (224-640) koja je u tom obliku sačuvala mnogo stariju tradiciju usmene predaje.

Ranija mišljenja

Jedan duži period 20. stoljeća smatralo se da je mitraizam zapravo kult uvezen iz Irana i da prema tome mitraistička ikonografija mora predstavljati ideje "posuđene" iz drevne iranske mitologije. Razlog tomu jest taj što je ime boga koje se štovalo u kultu, dakle Mithras, zapravo grčka i latinska inačica imena iranskog boga Mithra. Nadalje, možemo još spomenuti kako su i neki rimski autori svojedobno smatrali kako je kult originalno potekao iz Irana, a najraniji spomen Mitrinih misterija, smješta njihovu pojavu u sredinu 1. stoljeća prije Krista. Historičar Plutarh nam govori da je 67. godine prije Krista velika grupa gusara smještenih u Kilikiji (provincija na JI obali Male Azije) prakticirala ‘tajnovite Mitrine rituale'.
Krajem 19. stoljeća Franz Cumont, veliki belgijski povjesničar religija, publicirao je gigantsko djelo o Mitrinim misterijama u dva toma (Textes et monuments figurés relatifs aux mysteres de Mithra; 1896. i 1899.) utemeljeno na pretpostavci o iranskom porijeklu kulta. Sastavio je kataloge s popisima svih poznatih mitraističkih hramova, spomenika, natpisa i literarnih isječaka te je na osnovu provedenih istraživanja tvrdio da je rimski Mitras zapravo zoroasterski Mithra. Njegov je rad odmah prihvaćen kao definitivna studija kulta, a njegova je uvjerljivost narednih nekoliko desetljeća ostala neupitna.

Sl. 1. Tauroktonija, 2. st.

No, i sam je Cumont primijetio neke propuste u svojoj teoriji. Najočigledniji je nedostatak dokaza koji bi nam potvrdili zoroasterski kult Mithre te pogotovo odsutnost podataka o korištenju dobro poznate rimske ikonografije u njegovoj liturgiji ako je ona uopće i postojala. U prilog tomu ide činjenica da je rekonstruirano jako malo spomenika iz maloazijskih provincija za koje se smatralo da su inspirirale štovanje Mitre.
Cumont je uvidio da najraniji mogući dokaz Mitrinog kulta dolazi iz vojnog garnizona smještenog u Carnuntumu, u provinciji Gornjoj Panoniji, na Dunavu. I doista, najveći broj materijalnih dokaza nam dolazi iz zapadne polovice Carstva, točnije iz provincija koje se protežu na putu kojim ide Dunav te iz Rima i njegove luke Ostije. Da bi objasnio ovaj fenomen, Cumont je smatrao da su rimski vojnici (stacionirani u zapadnim provincijama) saznali za Mitru onda kada su zbog ratnih pohoda, iako u kratkom periodu, premještani u istočne provincije. U tom su periodu vojnici preuzeli njegov kult, počeli ga štovati, a na povratku u matična područja podizati i posvećivati spomenike.
Povijesna činjenica je da su vojnici legije XV. Apollinaris smještene u Carnuntumu, u 1. stoljeću prije Krista, točnije 63.godine, bili poslani na istok da pomognu u borbi protiv Parta, a kasnije, od 66. do 70. godine prije Krista da pomognu protiv židovskog ustanka u Jeruzalemu. Izgleda da su legionari nakon povratka u Carnuntum napravili mitraističke posvete od kojih najranije datiraju oko 71. ili 72. godine poslije Krista: "Jednom kada su ovi vojnici, a i oni koji su ih pratili - dakle trgovci, robovi, slobodnjaci, počeli sa štovanjem Mitre", kaže Cumont, "njihovo buduće kretanje po Carstvu je služilo rasprostiranju kulta u druge krajeve."
Međutim, kao što je već spomenuto, postojao je velik broj problema vezanih uz Cumontovu pretpostavku o porijeklu ovog kulta. Najupečatljiviji i već spomenuti je taj da u Iranu ne postoji nikakva paralela s ikonografijom koja je predstavljala rimski kult Mitre. Prikazi tauroktonije, najvažnije ikone u rimskom kultu koja je zauzimala najsvetije mjesto u svakom mitreju te na taj način predstavljala centralni mit rimskog kulta, u Iranu nisu nađeni i ne postoje nikakvi dokazi o njihovom postojanju. Dakle, ako je rimski Mitras zapravo iranski Mithra, u iranskoj mitologiji morala bi postojati priča u kojoj Mithra ubija bika. No činjenica je da takav iranski mit ne postoji. U ijednom do sada poznatom iranskom tekstu Mithra nema nikakve veze s ubijanjem bika.
Cumont je odgovorio na ovaj problem usmjerivši svoju pažnju na drevni iranski tekst u kojem je bik doista ubijen, ali ubojica nije Mithra, već Ahriman (Angra Mainyu), sila kozmičkog zla u iranskoj religiji. Inzistirao je na tome kako mora postojati varijanta ovog mita, varijanta za koju, čini se, ne postoji nikakav dokaz, a u kojoj je ubojica bika bio transformiran iz Ahrimana u Mithru. No ovo je čista hipoteza…

Astronomsko objašnjenje

1971.g. održan je prvi Internacionalni kongres mitraističkih studija u Manchesteru gdje su Cumontove teorije naišle na veliko neodobravanje, pa čak i napadanje. Znanstvenici su se pitali: zar nije mogućeda je ovaj rimski kult nova religija koja je jednostavno samo posudila ime iranskog boga kako bi samoj sebi dala neki orijentalni šarm? Ako je ovakav scenarij moguć, onda nema smisla interpretirati mitraizam tražeći paralele u iranskoj mitologiji. Odjednom je Cumontova interpretacija tauroktonije postala diskutabilna pa se postavilo pravo zagonetno pitanje: ako ubijanje bika nije predstavljalo drevni iranski mit, što je onda predstavljalo?
Samo nekoliko godina nakon Kongresa održanog 1971.godine, znanstvenici su imali radikalno drugačiji pristup objašnjenju tauroktonije. Nije pretjerano ako kažemo kako je ovaj pristup u posljednjih nekoliko godina uspio u potpunom revolucioniranju studija mitraističkih misterija. Prema pristalicama ove interpretacije, tauroktonija nije, kao što su Cumont i njegovi sljedbenici govorili, prikaz iranskog mita, već nešto sasvim drugo: astronomska zvjezdana mapa! Opširnu studiju koja nam je otkrila astrološki simbolizam započeo je već K. B. Stark 1869. godine, a ova su istraživanja kulminirala nalazima Rogera Becka 1984. i 1988., Davida Ulanseya 1989., te Noela Swerdlowa 1991. godine.
Ovo značajno objašnjenje tauroktonije utemeljeno je na dvije činjenice. Prvo, svaka figura pronađena u standardnom prikazu tauroktonije ima svoju paralelu među grupama zvjezdanih konstelacija smještenih duž nebeskog pokrova: paralela biku je Taurus, psu Canis Minor, zmiji Hydra, gavranu Corvus, a škorpionu Scorpio. Druga nam ukazuje na to da je mitraistička ikonografija pretrpana eksplicitnim astronomskim znakovljem: zodijak, planeti, Sunce, Mjesec i zvijezde, koji su često prikazivani u mitraističkoj umjetnosti.
U zapisima neoplatonista Porfirija, na primjer, nalazimo zabilježenu tradiciju prema kojoj je spilja opisana u tauroktoniji, a koju su oponašali podzemni mitraistički hramovi, trebala predstavljati ‘sliku kozmosa'. Uza sve paralele koje se na osnovu ovoga mogu povući, možemo primijetiti da veza između tauroktonijskih figura i konstelacija nije tek puka slučajnost.
Kako bismo što bolje objasnili ovu povezanost moramo se prije svega prisjetiti nekih činjenica o drevnoj kozmologiji. Grčko-rimska astronomija je u vrijeme Mitrinih misterija bila utemeljena na geocentričnoj kozmologiji prema kojoj je Zemlja fiksna i nepokretna, smještena u samom središtu svemira i oko koje se sve okreće. Jedna od specifičnih kozmoloških predodžbi tog vremena bila je da Sunce jednom godišnje obiđe nebesku sferu krećući se po zamišljenom krugu. Ovaj sunčani krug bio je poznat pod imenom "zodiak"- riječ koja je označavala "žive figure", odnosno različite životinjske i ljudske oblike, 12 različitih konstelacija ispred kojih ili kroz koje je Sunce prolazilo kako se pomicalo duž kruga zodijaka. Celestijalni ekvator bio je znan kao krug oko zvjezdane sfere jednako udaljen od sferinih polova. Čini se da je krug celestijalnog ekvatora imao posebnu važnost zbog dvije točke u kojima je sjekao krug zodijaka. Te dvije točke su bile ekvinociji, odnosno mjesta gdje se Sunce na svojoj putanji kroz zodijak pojavljuje prvog dana proljeća i prvog dana jeseni. Prema tome, možemo zaključiti da je celestijalni ekvator bio odgovoran za definiranje godišnjih doba, a ujedno je imao i veoma konkretno (uz već ionako apstraktno) astronomsko značenje.

Sl. 2. Simboli na klupama mitreja Sette Sfere u Ostiji kod Rima (1. st.)

Platon nam u svom dijalogu "Timej" kaže: "Kada je Stvoritelj svemira kreirao kozmos, njegov je sastav oblikovao u slovo X, koje je predstavljalo sjecište dva celestijalna kruga zodijaka i celestijalnog ekvatora." Ovaj prekriženi simbol je u umjetnosti često opisivan kao indikator kozmičke sfere. Jedan od najpoznatijih primjera ovog motiva je reljef čest u mitrejima, a prikazuje tzv. ‘boga s lavljom glavom' kako stoji na globusu koji je označen križnim simbolom kao predstavnikom kruga zodijaka i celestijalnog ekvatora.
Posljednja činjenica o celestijalnom ekvatoru je krucijalna: naime, on nije fiksan i nepokretan, već se prilično lagano kreće, a taj pokret, poznat pod imenom "precesija ekvinocija", prouzročen je nepostojanošću, odnosno kolebanjem u Zemljinoj rotaciji na njegovoj osi. Kao rezultat ovog kolebanja celestijalni ekvator mijenja svoj položaj tijekom nekoliko tisuća godina.
Možemo se zapitati zašto baš "precesija ekvinocija"? Odgovor bi mogao biti: zbog efekta koji se može najlakše zapaziti, a to je promjena u položajima ekvinocija, odnosno u mjestima kojima celestijalni ekvator prolazi kroz zodijak. Točnije, precesija rezultira laganim pomicanjem ekvinocija unatrag duž zodijaka, prolazeći kroz jednu zodijačku konstelaciju svakih 2 160 godina, a kroz cijeli zodijak svakih 25 920 godina.
Upravo u fenomenu precesije ekvinocija leži ključ za razotkrivanje tajne astrološkog simbolizma mitraističke tauroktonije. Konstelacije opisane u standardnom prikazu tauroktonije imaju jednu zajedničku stvar: sve leže na celestijalnom ekvatoru u onom položaju koji je prethodio epohi grčkorimskog "doba Ariesa". Tijekom ranije epohe znane kao "doba Taurusa", a koja je trajala od oko 4000. do 2000. godine prije Krista, celestijalni ekvator je prolazio kroz Taurus-Bika (epoha proljetnog ekvinocija), Canis minor-Psa, Hydra-Zmiju, Corvus-Gavrana, Scorpio-Škorpiona (jesenski ekvinocij), odnosno kroz konstelacije predstavljene u mitraističkoj tauroktoniji.
Možemo otići i korak dalje i otkriti da su u "doba Taurusa", kada su ekvinociji bili u Taurusu i Scorpiu, dva solsticija bila u zviježđima Lava i Vodenjaka. Ovdje je važno naglasiti da je u određenim regijama Rimskog Carstva klasičnom prikazu tauroktonije dodan par simbola - lav i kupa (pehar) koji su zasigurno predstavljali konstelacije Lava i Vodenjaka, mjesta solsticija u "doba Taurusa". I da zaključimo: sve konstelacije pronađene na prikazu tauroktonije zapravo su konstelacije koje su imale poseban položaj na nebu u "DOBA TAURUSA"'.
Naposljetku možemo pretpostaviti kako je cijela mitraistička ikonografija bila dizajnirana kao simbolički prikaz astronomske situacije koja se dogodila u "doba Taurusa". Ali zašto je njena važnost tako presudna da je učinila tauroktoniju centralnom ikonom moćnog kulta? Odgovor na ovo pitanje možda leži u činjenici da je fenomen precesije ekvinocija dugo bio nepoznat. Čini se da ga je prvi otkrio veliki grčki astronom Hiparh, oko 128. godine prije Krista. On nije znao da je precesija uzrokovana kolebanjem, jer je u ono vrijeme jedini kanon bila geocentrična kozmologija. Ono što mi danas poznajemo kao okretanje Zemlje, u ono vrijeme moglo je biti shvaćeno samo kao okretanje cijele kozmičke sfere. Drugim riječima, Hiparhovo otkriće pridonijelo je spoznaji da se cijeli svemir pomiče na način kojeg nitko do tada nije bio svjestan.
U vrijeme njegovog otkrića intelektualni i religiozni život Mediterana bio je prebukiran astrološkim idejama. Jedno od široko rasprostranjenih uvjerenja je bilo da su zvijezde i planeti živući bogovi i da njihovo kretanje ima moć nad svim aspektima ljudske egzistencije. Nadalje, u to vrijeme je isto tako bilo popularno nešto što znanstvenici nazivaju "astralna besmrtnost", tj. ideja da se ljudska duša nakon smrti uzdiže kroz rajske sfere prema zagrobnom životu u vječnom svijetu zvijezda. S vremenom se na ovo celestijalno uzdizanje duše počelo gledati kao na težak put koji je zahtijevao tajne lozinke i mantre koje su se recitirale na svakoj razini putovanja.
U ovakvim je uvjetima Hiparhovo otkriće moglo imati duboke religiozne implikacije. Otkrivena je, dakle, nova sila koja je mogla pomicati kozmičku sferu. Nije li vjerojatno da je ona bila viđena kao znak aktivnosti novog boga, boga toliko moćnog da je mogao pokretati cijeli univerzum?!
Prema Hiparhovom otkriću proljetni ekvinocij se posljednji put nalazio u Taurusu-Biku. Dakle, očiti simbol za fenomen precesije bi bila smrt bika kao simbol kraja "doba Taurusa", a ako se vjeruje da ga je uzrokovao novi bog, tada je sasvim prirodno da taj bog postane uzrok smrti bika, dakle "bikoubojica", tj. taurokton.
Bog koji je, doslovce rečeno, posjedovao moć da protrese svijet, sigurno je bio vrijedan obožavanja. Kako je imao kontrolu nad kozmosom, automatski je imao moć i nad silama koje su determinirale život na Zemlji, dok je s druge strane osiguravao ljudskoj duši sigurno putovanje kroz celestijalne sfere nakon smrti. Vjerovanje u takvu Mitrinu moć dokazuju njegovi prikazi: scena u kojoj drži kozmičku sferu u jednoj ruci dok drugom vrti krug zodijaka ili primjer Mitre u ulozi Atlasa gdje drži nebeski svod na svojim ramenima.

Mitraizam u Rimskom carstvu

Arheološki nam ostaci - kao potvrda kulta, sugeriraju da je taj kult bio najpopularniji među rimskim legijama. Ne treba nas čuditi da su ga upravo legionari prvi prihvatili jer je jedna od njegovih glavnih odlika bilo naglašavanje bratstva. Štovali su ga kao nepobjedivo božanstvo (deus Sol Invictus Mitras) te kao zaštitnika vojnika i oružanih snaga. U početku kult nije imao mnogo sljedbenika i bio je rasprostranjen samo među vojnicima, trgovcima i ostalim slobodnim ljudima, muškarcima (ženama nije bio dozvoljeno sudjelovanje u Mitrinim misterijama). No, kako je s vremenom interes za nj rastao, tako se izgleda uspeo stepenicu više pa je nakon nekog vremena među sljedbenicima bio i određen broj senatora iz raznih aristokratskih obitelji. Neki su ljudi bili sljedbenici i po nekoliko različitih kultova importiranih iz Istočnog Carstva, kao npr. kulta Magne Mater i Atisa, Serapisa, Jupitera Dolihenusa, Hekate, Liber Patera, a s druge strane su opet, bez problema, obnašali visoke svećeničke funkcije u službenim carskim kultovima. Bezuvjetna predaja kultu Mitre reflektira tzv. preporod paganizma u IV. stoljeću poslije Krista, u vremenu kada je mnogo importiranih kultova pa čak i službena rimska državna religija proživljavala oscilacije u popularnosti vjerojatno zbog rapidnog širenja kršćanstva nakon Konstantinovog preobraćenja i edikta donesenog 313.g. koji je prijetio njihovoj egzistenciji.
Uvriježeno mišljenje da je mitraizam bio glavni suparnik kršćanstva (a propagirao ga je Ernst Renan 1882.), zapravo je pogrešno. Izgleda da je mitraizam u samom startu bio na gubitku jer nije dozvoljavao ženama da pristupe kultu i imao je status tek jednog od mnogih kultova koji su u Rim došli s Istoka, tako da možemo reći da prijetnja kršćanstvu nije bio mitraizam kao takav, već kombinirana grupa importiranih i službenih rimskih kultova svrstanih pod rubriku "paganizam". Naposljetku, dio Renanove teorije ležao je na jednako uobičajenom, ali isto tako jednako pogrešnom uvjerenju da je mitraizam bio službeno prihvaćen jer je među njegovim sljedbenicima bilo i nekoliko careva (među inima najviše se prozivaju Neron, Komod, Septimije Sever, Karakala i tetrarsi).
No, nešto pobliže proučavanje te teorije otkriva nam da dokazi o sudjelovanju careva u tim kultovima dolaze iz prilično sumnjivih pisanih izvora i da se kao takvi ne mogu shvatiti ozbiljno. Kult Magne Mater, koji je prvi (204. godine) stigao u Rim, bio je jedini ikada službeno priznati rimski kult, dok ostali, kao mitraizam, nisu nikada službeno priznati, a neki, posebice sljedbenici kulta Izide, bili su i proganjani.

U zaključku se možemo podsjetiti da su Cumontov monumentalni znanstveni opus i njegovi stavovi dominirali mitraističkim studijama godinama. Serije konferencija započete sedamdesetih godina 20. stoljeća i enorman broj istraživanja provedenih u posljednjoj četvrtini stoljeća, pokazuju nam da je mnogo Cumontovih teza bilo netočno (Hinnells 1975; Beck 1984). U isto nam vrijeme nova istraživanja istraživanja otvaraju mnogo novih pitanja, pogotovo onih koja se tiču još uvijek nepoznatog porijekla Mitrinog kulta, i koja bi kao takva mogla i ostati. No, ukoliko to i bude slučaj, znanstvenici poput Mary Boyce i Frantz Greneta, koji u knjizi "History of Zoroastrianism" (1991) pristupaju odnosu mitraizma i zoroastrijanizma na potpuno nov način, dodatno pomažu u razotkrivanju misterije. Mnogo se istražuje i ikonografija, pogotovo onaj dio vezan za astrološki aspekt kulta, dok se drugi bave filozofskim i soteriološkim aspektima istog (npr.Turcan 1975; Bianchi 1982.). No kako god bilo, nadam se da vas opsežna astronomija i simbolika, predstavljena kroz ovaj kompleksan kult, nije pretjerano zamorila…on je jedan od onih koji zaslužuju našu pažnju u svakom pogledu i iz više razloga pa se nadam da će svatko pronaći ponešto što će ga zainteresirati. f

LITERATURA
Beck, R. "Mithraism since Franz Cumont" Aufstieg und Niedergang der römischen Welt, II.17.4., 1984.
Beck, R. Planetary Gods and Planetary Orders of the Mysteries of Mithras (Etudes préliminaires aux religions orientales dans l'empire romain. Vol. 9). Leiden, 1988.
Bianchi, U. , ed. Mysteria Mithrae. Leiden, 1979.
Bianchi, U. and Vermaseren, M. J. , eds. La soteriologia dei culti orientali nell'impero romano. Leiden, 1982.
Cumont, F. , Textes et monuments figurés relatifs aux mysteres de Mithra. 2 vols. Brussels, 1896, 1899.
Cumont, F. , The Mysteries of Mithra. Trans. T. J. McCormack. London, 1903, reprint New York, 1956. Hinnells, J. , ed. Mithraic Studies. 2 vols. Manchester, 1975.
Renan, E. , Marc-Aurele et la fin du monde antique. Paris, 1882.
Stark, K. B. , "Die Mithrasstein von Dormagen," Jahrbücher des Vereins von Altertumsfreunden im Rheinlande 46 (1869): 1-25.
Swerdlow, N. , "Review Article: On the Cosmical Mysteries of Mithras," Classical Philology 86 (1991): 48- 63.
Turcan, R. , Mithras Platonicus. Leiden, 1975.
Ulansey, D. , The Origins of the Mithraic Mysteries. New York and Oxford, 1989.

[vrh stranice]