Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
liber linteus zagrabiensis
autor: Marijeta Babin
Anonimna egipatska djevojka na svojem je tijelu sačuvala vrijedan dokument, a njezin je kupac, nesvjestan neprocjenjive vrijednosti svog egipatskog "suvenira", pridonio razvitku i promicanju hrvatske arheologije u Europi.
Zagrebačka lanena knjiga je već više od stotinu godina predmet iznimnog zanimanja europskih arheologa i etruskologa. Laneni povoji, koji su omatali tijelo egipatske mumije i stjecajem okolnosti došli u posjed današnjeg Arheološkog muzeja u Zagrebu, predstavljaju, prije svega, ostavštinu od neprocjenjive vrijednosti za proučavanje etruščanskog jezika, jer Liber linteus Zagrabiensis sadrži najduži poznati natpis na etruščanskom jeziku. Druga fascinantna činjenica je to što govorimo o tekstu sačuvanom na lanenim trakama. Iz klasičnih izvora imamo dokaze da su se knjige ovakvog tipa koristile kroz dugo razdoblje antike, pa i kasnije, no naša Lanena knjiga jedini je sačuvani primjerak te vrste.
Nekadašnji zagrebački Narodni muzej došao je u posjed lanene knjige 1862. godine, nakon smrti njenog dotadašnjeg vlasnika Mihaela Barića koji je godinu dana boravio u Egiptu i na nama nepoznat način kupio mumiju omotanu lanenim povojima. Mihael Barić je u svojoj oporuci naglasio da mumiju i njene povoje želi pokloniti Narodnom muzeju ili Jugoslavenskoj akademiji. Interesantna je činjenica da tada još nitko nije bio svjestan vrijednosti ove donacije i tek je znameniti egiptolog Jacob Krall otkrio njenu pravu vrijednost. Krall je dobio dopuštenje za proučavanje povoja, a krajnje iznenađujuće rezultate do kojih je došao objavio je 1892. godine u opsežnoj monografiji u kojoj zaključuje da se radi o tekstu na etruščanskom jeziku i da je to najduži poznati etruščanski natpis uopće. Postoji, naime, veliki broj spomenika koji sadrže natpise na etruščanskom jeziku, njih i više od 10 000, no, osim nekoliko dugih tekstova, kao što su natpisi sa Tegule iz Capue, Ploče iz Cortone i Cippus iz Perugije, gotovo svi su prekratki jer se uglavnom radi o nadgrobnim natpisima s imenima preminulog, njegovih roditelja, položajem unutar obitelji, životnom dobi itd.
Etruščanski jezik je izumro već u starom vijeku, no znamo da je u upotrebi bio još u doba Augusta. Do danas nije dekodiran, a najveću poteškoću pri dekodiranju predstavlja genealoška izoliranost jezika, tj. činjenica da se ne može uspostaviti nikakva realna korelacija s bilo kojim drugim jezikom. Etruščansko pismo se prvi put javlja u južnoj Etruriji na prijelazu iz 8. u 7. stoljeće prije Krista, ponajprije na keramičkim prilozima u grobovima žena. Usprkos uvriježenoj tradiciji prema kojoj je Demarat iz Korinta donio alfabet u Tarkviniju, danas raspolažemo s dovoljno podataka da možemo govoriti o zapadnogrčkom, tj. eubejskom alfabetu s tim da neki od najstarijih natpisa sadrže slova koja se povezuju s korintskim alfabetom. Posebna zanimljivost jest da su natpisi Etruščana gotovo uvijek napisani sistemom bustrofedon, što znači da se u svakom redu mijenja pravac pisanja. Naša Lanena knjiga pisana je u duhu te tradicije, jer pisar izbjegava kidanje riječi i okreće ih na kraju reda pa natpis teče bez prekida, a redovi izmjenjuju pravac bez povratka na početak.
Već je Jacob Krall ustanovio da su povoji mumije dijelovi jedne lanene knjige koje se u Rimu kao libri lintei spominju još od arhajskog doba. Danas se gotovo svi etruskolozi slažu da ova knjiga predstavlja obredni kalendar ritualnog karaktera koji je zasigurno imao svoje mjesto u Obrednim knjigama, odnosno Libri rituales. O postojanju Libri rituales obavještavaju nas klasični izvori koji nam govore da su ove knjige pripadale kompleksnom korpusu etruščanskog religijskog znanja pod nazivom Etrusca disciplina, a koji su uz religijske rituale sadržavali i propise o hortikulturi, oplemenjivanju biljaka i sl. te pomoću kojih su svećenici, pod prividom religijskih propisa, htjeli praktično poučavati narod. Dakle, još od prvih istraživanja Lanene knjige nije bilo sumnje da se radi o tekstu religijske prirode. Na to je ukazivao velik broj riječi koje predstavljaju imena božanstava. Spominju se Nethunsl (Neptun), Culscva (izvedenica od Culsu), Tuxla (s imenom genija podzemlja Tuchucla), Veivs (Vejovis), Unialti (od Uni, tj. Junona) i drugi. Jedno od najvažnijih božanstava u knjizi je Crapsti koje se javlja u istom kontekstu kao i Nethunsl po čemu znamo da se radi o božanstvu, ali ono zasada nije potvrđeno nigdje drugdje u Etruriji i jedinu značajnu poredbu nalazimo na Iguvinskim pločicama (umbrijski natpis). Kroz cijeli tekst javljaju se riječi kao ais, aiser, aiseras, aisvale, aisna, aisunal, a koje se prevode riječima "bog", "bogovi". Javlja se i mnoštvo riječi koje upućuju na jezik žrtvenih obreda i uredbe o prinošenju darova. Na formu kalendara nas upućuje struktura poglavlja knjige jer se na početku svakog novog poglavlja (stupca, stranice) javlja formula koja sadržava brojeve. Ove uvodne formule interpretirane su kao datumi koji sadržavaju ime mjeseca i redni broj dana, a ta je interpretacija odoljela svim kritikama. Iza njih slijedi cijeli tekst s imenima božanstava i liturgijskim formulama pa je logičan zaključak da se ovdje radi o normama rituala ili zakona u formi religijskog kalendara. Ovdje ću navesti interpretaciju formule iz osmog poglavlja:
celi huhtis zathrumis flerxva Nethunsl sucri
(Septembar šest dvadeset žrtvovanja Neptunu su posvećeni)
S obzirom na nekontinuiranost datuma i mali broj većinom sporednih božanstava u daljnjem tekstu, pretpostavlja se da je kalendar limitiran na samo jedan dio knjige, ili da je cijela knjiga priručnik kultnih propisa nekog kultnog mjesta.
Sl. 1. Zagrebačka mumija (foto: Filip Beusan)
Postavlja se pitanje kako je knjiga ovakvog sadržaja stigla u radionicu balzamera i kako uopće objasniti njeno egipatsko podrijetlo. Nije beznačajna činjenica da je izvan današnjeg talijanskog područja nađen jako mali broj etruščanskih natpisa. Lanena knjiga je datirana u III.-II. stoljeće prije Krista, dakle u doba helenističkog Egipta kada već možemo potvrditi prisutnost Etruščana na obali i u dolini Nila. Jače imigracije Etruščana u Egipat počinju u doba Punskih ratova, tj. početkom rimske ekspanzije na cijelo italsko područje. Etruščanske naseobine se i nadalje drže svojih domaćih kultova, pa možemo pretpostaviti da je ova knjiga služila jednoj takvoj zajednici pri vršenju obreda, iako ne postoje čvrsti dokazi o njenoj povezanosti s ambijentom nekakve politički i duhovno utvrđene grupe Etruščana. Knjiga je možda napisana u okviru jedne takve zajednice, prema izvorniku iz domovine ili na temelju tradicionalnih formula. Druga mogućnost jest da je napisana u Etruriji i prenijeta u novu domovinu na što upućuje materijal od lanenog platna koji nije karakterističan za običaje pisanja u Egiptu, nego baš za područje Etrurije. Kada više nije bilo ljudi kojima je bila potrebna, vjerojatno je završila kao otpad koristan egipatskim balzamerima. Ali A. J. Pffifig postavlja pitanje da li je ova knjiga uopće upotrebljavana kao liturgijska knjiga ili je samo nevješti prijepis takve iste, a na što upućuje velik broj pravopisnih varijanti riječi, višeznačnost određenih mjesta u tekstu i nepotpunost teksta. On navodi da su se sve službene liturgijske knjige u svim vremenima čuvale i prepisivale s najvećom pažnjom, a kada bi zbog trošnosti ili izlizanosti postale neupotrebljive, spaljivale su se ili zakopavale na svetim mjestima. Pffifig smatra kako je malo vjerojatno da je ovo bila službena liturgijska knjiga koja je služila svećenicima u kultu i predlaže da se vjerojatno radi o nekom kasnijem privatnom prijepisu ili zapisu po diktatu, gdje pisar nije shvatio bit originala.
Lanena knjiga rascijepana je u trake da bi mogla postati pokrov mumije. Danas je očuvana u dužini od 340cm. Za pisanje su upotrijebljene dvije tinte: crna ("bjelokosno crna") za tekst i cinober-crvena (100% HgS) za uokvirivanje stupaca i neke dijakritičke znakove razasute u tekstu. U početku je zastupano mišljenje da je knjiga imala formu svitka. To je mišljenje bilo zasnovano na velikom broju prikaza svitaka na etruščanskim spomenicima, posebno iz helenističkog razdoblja. Međutim, danas znamo da je imala formu kodeksa, knjige sa stranicama čiju tradiciju slijede i današnje knjige.
Zbog lošeg stanja očuvanosti lanenih povoja, 1985. godine izvršena je njihova konzervacija i rekonstrukcija u laboratoriju Fundacije Abegg-Stiftung u Riggisbergu (kod Berna) u Švicarskoj. Prvo je bilo nužno izvršiti propedeutičku analizu kojom se utvrdilo stanje očuvanosti platna, vrsta ljepila kojim su trake bile pričvršćene na gazu i sastav tinte, a te su analize izvršene u Centralnom laboratoriju za istraživanje predmeta umjetnosti i znanosti u Amsterdamu. Nakon toga, započelo je odvajanje gaze s povoja i struganje ostataka ljepila.
Sl. 2. Liber linteus
U najlošijem stanju su bili dijelovi povoja koji su bili u izravnom dodiru s mumijom, ali se i cijela knjiga na nekim mjestima istegnula, a na nekima stisnula. Koristeći vodenu paru, stručnjaci laboratorija uspjeli su vratiti niti lanenog povoja u svoja ležišta i tako dobiti pravilne širine stupaca, no i dalje je ostala uočljiva razlika u nagibu nekih slova. Ovaj je problem riješen podmetanjem vlažne krpice ispod povoja. Napokon, trake su položene na drvenu ploču presvučenu tkaninom, a oni fragmenti koji nedostaju u knjizi, spojeni su komadom pamučnog platna odgovarajuće boje iako se ne zna prava veličina ove knjige. Prije same rekonstrukcije, povoji su snimljeni u boji i pod različitim svjetlom-ultravioletnim, običnim i infracrvenim. Snimanje infracrvenim zrakama dalo je najviše informacija jer su slova na ovim snimkama jako dobro prepoznatljiva. Po završetku ovih brojnih zahvata, Zagrebačka lanena knjiga bila je izložena u predvorju muzeja Fundacije Abegg u Riggisbergu, a potom u Perugi i Zagrebu.
Znanost iz dana u dan sve više napreduje pa se možemo nadati i skorom dekodiranju etruščanskog jezika što će nam napokon dati sigurne podatke za razumijevanje teksta Lanene knjige. Međutim, ne možemo misliti da ćemo ikada shvatiti njenu istinsku "životnu" priču, a njen će put od konkretnih osoba do balzamerske radionice zauvijek ostati obavijen velom tajne. Anonimna egipatska djevojka na svojem je tijelu sačuvala vrijedan dokument, a njezin je kupac, nesvjestan neprocjenjive vrijednosti svog egipatskog "suvenira", pridonio razvitku i promicanju hrvatske arheologije u Europi. Zaista je čudan splet okolnosti doveo do očuvanja Lanene knjige i stvorio enigmu koja će, možda i zauvijek, plijeniti zanimanje. f
LITERATURA
L. Agostiniani, The Language, The Etruscans, 485-499, “Bompiani”, Venice, 2000.
G. Bagnasco-Gianni, The Writing, The Etruscans, 477-483, “Bompiani”, Venice, 2000.
M. Flury-Lemberg, Rekonstrukcija Zagrebačke lanene knjige ili povoja Zagrebačke mumije, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. s., XIX, 73-82, Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, 1986.
J. Krall, Die etruskischen Mumienbinden des Agramer National-museums, 3-11, Agramer Zeitung, 1892.
I. Mirnik, A. Rendić- Miočević, Liber linteus Zagrabiensis, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3.sv., XIX, 40-71, Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, 1986.
M. Pallottino, Il libro etrusco, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3.s., XIX, 1-8, Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, 1986.
A. J. Pffifig, Zur heuristik des liber linteus, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3.s., XIX 16-45, Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, 1986.
F. Roncalli, Pisati etruščanski, MTM, 16- 45, Zagreb, 2000.