Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
majmuni i izrada kamenih alatki
autor: Zvonimir Marinović
Usvajanje litičke tehnologije je važna osobina prema kojoj se razlikuju vrste protoljudi i ljudi. Nove studije nastoje odrediti trenutak u čovjekovoj evoluciji u kojem su njegove kognitivne i motoričke sposobnosti postale dovoljno razvijene za izradu kvalitetnih kamenih alatki.
Majmun Kanzi je pripadnik roda bonobo (panpaniscus). Rođen je 1980.g, a teži oko 16 kg. Godine 1990. započet je pokus s majmunima čiji je cilj bio istražiti sposobnost izrade kamenih alatki. Kanzi je od prije bio poznat po svojoj sposobnosti usvajanja simbola i njihovoj upotrebi. Odgojen je u zatočeništvu u Language Research Center-u pa je tako Kanzi prvenstveno bio uključen u lingvističke pokuse. Cilj istraživanja ovog centra je proces učenja jezika kod velikih majmuna i ljudi te primjena naučenih principa i strategija na osobe s mentalnom retardacijom. Trenutno je u projekt uključeno 11 majmuna, a zaposleno je 40 stručnjaka. Dr. Sue Savage-Rumbaugh je konstruirala posebnu tipkovnicu za komunikaciju s majmunima, a majmuni su izloženi i televiziji kako bi poboljšali komunikaciju. Ona smatra da majmuni ne govore. Njihov vokalni sustav nije kao naš, ne proizvode glasove poput čovjeka, nego različite majmunske zvukove, ali je, ipak njihova komunikacija prilično složena. Godine 1990. započeo je pokus kojim se željelo istražiti sposobnost izrade kamenih alatki kod majmuna.
Vrsta bonobo (pan paniscus) identificirana je tek 1929. godine. Bonobo je vrsta velikih majmuna srodna gorilama, orangutanima i, prije svega, čimpanzama. Stražnji udovi su im razmjerno dugački i teški te su često snimljeni kako hodaju uspravno. Glasaju se više od ostalih majmuna, najčešće kada su u sigurnosti drveća. Žive u stabilnim “plemenskim” skupinama sastavljenim od približno jednakog broja odraslih ženki i mužjaka. Ženke u prosjeku rađaju svake pete godine, a trudnoća traje jedanaest mjeseci. Prosječan životni vijek ovih majmuna je 50 do 55 godina. Neki znanstvenici smatraju da su najsličniji ljudima. Prema genetskim istraživanjima ljudi s bonobima dijele 95% genskog sastava. Žive na samo jednom mjestu na svijetu, u južnom dijelu bazena Konga, u današnjoj republici Kongo. To je područje nizinske prašume gdje većinu vremena provode visoko među drvećem. Na zemlji se kreću zajedno koordinirajući put vokalizacijom i drugim oblicima komunikacije. Bonobi žive i putuju u velikim skupinama, ponekad i do sto jedinki, i vjerojatno su zbog toga razvili pravila rješavanja problema te se čini da imaju složeni komunikacijski sustav. Značajno je spomenuti i nisku stopu agresije među jedinkama. To mirno društvo je rezultat vrlo složenog socijalnog sustava koji je matrijahalniji i ravnopravniji od sustava drugih primata.
Prva istraživanja
Dvadesetih godina 20. stoljeća je Wolfgang Kohler, psiholog koji je proučavao učenje i razmišljanje među životinjama, napravio nekoliko pokusa sa čimpanzama. Grupu od četiri majmuna stavio je u zatvoren prostor, a izvan njihovog dosega stavio je neku nagradu, npr. svežanj banana. Da bi došle do nagrade čimpanze su morale upotrijebiti neki predmet kao alat. U blizini su bili postavljeni štapovi različitih dužina i drvene kutije. Čimpanze su kombinirajući predmete uspješno dolazile do nagrade. Slagale su kutije jednu na drugu kako bi se popele ili su spajale kraće štapove da bi dobile dovoljno dugačak štap kojim su mogle doći do nagrade. To znači da one nisu samo koristile predmete, nego su od njih radile nove alate. Kohler je zaključio da su čimpanze sposobne izrađivati i koristiti alate u zatočeništvu. Do novih zaključaka je došla Jane Goodall koja je proučavala čimpanze u šumama Tanzanije. Ona je promatrala čimpanzu koji je koristio vlat trave kako bi hvatao termite. To je bio prvi dokaz korištenja alatki među majmunima u divljini. Sedamdesetih godina 20. stoljeća je australski arheolog Richard Wright pokazao da orangutan koji živi u bristolskom zoološkom vrtu može naučiti izrađivati alatke i koristiti ih za presijecanje užeta kojim je zatvorena kutija s hranom. Ni u ovom slučaju majmun nije bio izložen stvarnim problemima kojima je bio izložen prvi izrađivač alatki. Njemu su unaprijed priređene kremene jezgre, a i sam pokus je bio kratkotrajan. No, ovaj je pokus bio osnova za istraživanja provedena 1990. godine.
Sl. 1. Kanzi i Sue Savage-Rembaugh
Pokus iz 1990. godine
Projekt su započeli arheolozi i psiholozi u svibnju 1990. godine, a trajao je 18 mjeseci. Cilj je bio istražiti sposobnosti za izradu kamenih alatki kod devetogodišnjeg bonobo majmuna zvanog Kanzi.
Usvajanje litičke tehnologije je važna osobina prema kojoj se razlikuju vrste protoljudi i ljudi. Kod nijedne životinjske vrste nije primijećena sposobnost namjerne izrade kamenih alatki. Nove studije nastoje odrediti trenutak u čovjekovoj evoluciji u kojem su njegove kognitivne i motoričke sposobnosti postale dovoljno razvijene za izradu kvalitetnih kamenih alatki.
Cilj novog pokusa nije bio naučiti Kanzija da izrađuje kamene alatke, nego ga motivirati da ih koristi te da sam nađe način izrade nakon što su mu pokazani osnovni principi. Napravljena je metalna kutija čija su vrata bila zatvorena užetom koje se trebalo prerezati da bi se došlo do hrane. Sličnu je napravu koristio i Wright. Za izradu alatki koristio se kvarc, kvarcit, rožnjak i vulkanski kamen. U početku je Kanzi promatrao kako ljudi izrađuju alatke i pomoću njih otvaraju kutiju u kojoj je hrana. Kasnije je sam koristio napravljene alatke za otvaranje kutije s hranom. S vremenom je, stavljanjem kamenja u ruke, bio motiviran da sam izrađuje alatke udaranjem jednog kamena o drugi. Postupno je i sam počeo uzimati kamenje i udarati jedan o drugi te je na kraju uspio dobiti manje odlomljene komade. Već je prvi dan pokusa Kanzi sam otvorio kutiju s hranom, ali od deset pokušaja samo je jednom izabrao alatku dovoljno oštru za rezanje užeta. Sljedećeg dana je pokazao sposobnost preciznog izabiranja oštrih alatki. Kroz sljedećih 75 dana Kanzi je sam izrađivao alatke, ali snaga njegovog udarca još nije bila dovoljna za odbijanje većih odbojaka: njegovoj tehnici je još uvijek nedostajalo preciznosti i snage. U slijedećih 75 dana Kanzi je 26 puta uspio izraditi alatku, a u jednom slučaju koristio je i tehniku tvrdog čekića. Ovaj dio pokusa odvijao se u zatvorenom prostoru pa je Kanzi uočio da se odbojci mogu dobiti i bacanjem kamena na pod. Kroz slijedećih 75 dana izveden je na otvoreni prostor. Tehnika bacanja kamenja pokazala se neučinkovitom pa ju je odbacio i vratio se tehnici odbijanja tvrdim čekićem. Udarci su mu postali snažniji i precizniji. U slijedećih 90 dana je tehnikom tvrdog čekića u 53 od 58 slučaja uspio izraditi alatku. Uskoro je Kanzi primijenio novu metodu: bacao bi jedan kamen koji je stajao na zemlji i služio kao nakovanj na drugi i time dobio puno jaču snagu udarca. To je nesumnjivo primjer učenja kombiniranjem uspješnog iskustva iz zatvorenog prostora s novim, stečenim na otvorenom prostoru.
Kanzi je pokazao brzo učenje tehnike tvrdog čekića, a razvio je i svoju posebnu tehniku, no nije savladao koncept traženja najpovoljnijeg kuta udarca niti je pokazao težnju prema bifacijalnom oblikovanju. Nije savladao ni koncept udaranja s jedne strane da bi se dobio odbojak na drugoj strani. Tijekom pokusa nije razvio dovoljnu snagu za odbijanje većih komada te su sve alatke bile manje od 4 cm. Napredak ipak nije bio toliki da bi se moglo govoriti o izradi alatki jednakih onima koje su izrađivali olduvajenski hominidi.
Sl. 2. Odbojci koje je proizveo Kanzi
U daljnja istraživanja uključena je i Panabisha, Kanzijeva sestra blizanka koja je izradila neke alatke oponašajući Kanzija. Na 55 hektara pokusnog prostora postavljene su kutije oko kojih nema materijala za izradu alatki, kako bi se provjerilo hoće li majmuni prenositi sirovine ili alatke potrebne za otvaranje kutija. U pokus je potrebno uključiti još neke pripadnike iste vrste, a alatke će se i dalje uspoređivati s onima koje su proizveli olduvajenski hominidi. Za usporedbu se koriste četiri kriterija: kut odbojka, stupanj “dekoracije” jezgre, veličina odvojenih odbojaka i broj kvalitativnih osobina.
Sl. 3. Kanzijev alat
Istraživanja u Africi
Izrada kamenih alatki zahtijeva dobru koordinaciju ruku i očiju, sposobnost prepoznavanja oštrih kutova na kamenu i mentalnu razvijenost potrebnu za oblikovanje jedne alatke koristeći drugu. Olduvajenski izrađivači su koristili alatke za jednostavne radnje, razbijanje kostiju i tvrdih predmeta, držeći alatku u jednoj ruci. Njihove artefakte teško je klasificirati na način kako je to napravljenu u kasnijim razdobljima paleolitika. Materijal s najstarijeg nalazišta Gona u Etiopiji uspoređen je s onim koji su izradili ljudi i bonobi. Detaljno su proučavane kvalitativne i kvantitativne osobine te je uočena sličnost između izrađevinama svih triju vrsta. Vrlo zanimljiv je i lokalitet Panda 100 u šumi Tai, na Obali Bjelokosti. Nalazište se nalazi na terasi koju je stvorila meandirajuća rijeka. Tu su čimpanze (Pan troglodytes) izrađivale alatke koje su koristile za razbijanje ljuske kako bi došli do hranjive jezgre. Kao nakovanj su koristile isprepleteno korijenje velikog drveća, a za izradu alatki obližnje vulkanske stijene granita i diorita. Tijekom pažljivog iskopavanja nađeno je 479 komada litičkog materijala, a te su izrađevine slične onima ranokamenodobnih industrija istočne Afrike.
Kada je riječ o sličnostima između ljudi i majmuna uvijek se mogu očekivati zanimljive teorije, ideje i rasprave. Pojedini znanstvenici zastupaju teze o velikim sličnostima između majmuna i roda homo, drugi se tome žestoko protive. Ali, gdje je istina?
Pokusi s Kanzijem temelje se na činjenici da je rod bonobo genski najsličniji ljudima. To ujedno znači da bi pripadnici ovog roda mogli biti slični prvim hominidima koji su izrađivali alatke i možda bismo daljnjim proučavanjem njihovih sposobnosti mogli dobiti sliku o sposobnostima prvih hominida koji su izrađivali kamene alatke. No, to je teško dokazati jer moramo imati na umu da su i majmuni imali svoj razvoj tijekom posljednja dva milijuna godina. S druge strane, pokusi provedeni s Kanzijem pokazali su sličnost njegovih izrađevina s nalazima iz olduvajena. No, koliko god Kanzijev napredak bio iznenađenje za znanstvenike, on nije dostigao istu razinu razumijevanja principa i tehnika izrade kamenih alatki koju su posjedovali olduvajenski hominidi. f
LITERATURA
J. Mercader, M. Panger and C. Boesch; Chimpanzee-produced stone assemblages from the tropical forests of Tai, Côte d'Ivoire. Journal of Human Evolution, volume 42, number 3, London, 2002.
Schick, Kathy D. & Toth, Nicholas; Making Silent Stones Speak, New York, 1993.
Nicholas Toth, Kathy D. Schick, E. Sue Savage-Rumbaugh, Rose A. Sevcik & M. Rumbaugh; Pan the Tool-Maker: Investigations into the Stone Tool- Making and Tool-Using Capabilities of a Bonobo (Pan paniscus). Journal of Archaeological Science, 20, 81-91., 1993.
N. Toth , K. Schick and S. Semaw; A technological comparison of the stone tool-making capabilities of Australopithecus/early Homo, Pan paniscus, and Homo sapiens, and possible evolutionary implications. Journal of Human Evolution, volume 42, number 3, march, London, 2002.