Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
ekomuzeji
autor: Filip Bubalo
Činjenica da ekomuzeji kao svoje poslanje vide “buđenje svijesti” o vrijednosti identiteta lokalne zajednice putem edukacije te konzervacije i interpretacije lokalnih prirodnih i kulturnih znamenitosti, postaje posebno oružje nove muzeologije koja u centru svih svojih promišljanja vidi čovjeka i njegove potrebe.
Postanak ljudske vrste i svega onoga što je okružuje možemo podrediti trima zakonima evolucije: reprodukciji, mutaciji i prirodnoj selekciji. Primijenimo li ove zakone na evoluciju muzeja, vidjet ćemo da povijest muzeja započinje zbirkama kurioziteta, odnosno kolekcijama "trofeja". Kako su te kolekcije gotovo u pravilu služile postizanju što većeg nacionalnog ili osobnog prestiža, na neki je način dolazilo do "reprodukcije", odnosno gomilanja reprezentativnih uzoraka. Ideja muzeja, kao hramova artefekata, u svijetu se zadržala otprilike do polovice XX. stoljeća (negdje i do danas) kada se počinju nazirati posljedice industrijske revolucije kojom smo se civilizirali, odnosno, jezikom evolucije - "mutirali". Šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do mnogih socijalno-kulturnih previranja pa se u tom razdoblju propitkuje i društvena uloga muzeja. Tih godina dolazi i do pojave ekološkog pokreta kao odgovora na ugroženi identitet prirode, odnosno sve destruktivnijeg čovjekovog utjecaja na nju. Svi ovi elementi natjerali su muzealce, kao glavne i odgovorne u očuvanju i interpretaciji civilizacijske baštine, ne samo na redefiniranje teorije, nego i na velike pomake u praksi. Dolazi do pojave novih muzeja na otvorenom kao komunikacijskodokumentacijskih centara, ali i do ponovnog promišljanja edukacijske svrhe muzeja, pri čemu će kasnije veliku ulogu igrati razvoj informacijske znanostii tehnologije.
1. Soba čudesa (Musei Wormiani Historia 1655)
Postindustrijsko razdoblje je polovinom prošlog stoljeća, zahvaljujući turbulentnim vremenima, iznjedrilo prve prave ekomuzeje. Naime, 1967. godine u Francuskoj su, na osnovi politike ekonomskog i kulturnog razvoja sela, ustanovljeni Regionalni parkovi prirode što je bila izvrsna prilika za Georgesa Henria Riviereu da u mjestu Quessantu, u obliku "Maison des techniques et traditions quessantines" (Kuća vještina i tradicija Quessanta), prezentira prvi oblik ekomuzeja u Francuskoj i svijetu. Ipak, prvi pravi ekomuzej razvio se 1970/71. u industrijskom gradu Le Creusot Montceau les Mines kao rezultat napora nekolicine intelektualaca i muzeologa. Idejna zamisao autora, Huguesa de Varine Bohana, bila je osnivanje muzeja koji bi svojom koncepcijom i programom ostvario blisku suradnju s lokalnim stanovništvom, a što je kasnije dovelo do prejake asocijacije s ekološkom komponentom interesa muzeja. 1972. godine na ICOM-ovom kolokviju u Courmarinu usvojena je i prva definicija ekomuzeja što je utjecalo na promjenu definicije muzeja usvojene na savjetovanju u Santiagou de Chile iste godine, a koja je inzistirala na tome da je muzej mehanizam utjecanja na formiranje svijesti, ali i značajan čimbenik razvoja.
Primjeri sa samih početaka ovog koncepta pokazuju kako ekomuzeji nisu smišljena inicijativa građansko-intelektualne elite, ili, ako ćemo biti zlobni, "propagadni trik" svojstven post-procesorskom globalnom društvu današnjice, već svojevrstan filozofski pravac u teoriji baštine, nastao u određenom sklopu okolnosti (što nas dovodi do zakona "prirodne selekcije"), a ne po mjeri tržišta, isplativosti ili iskazivanja političkog ili nacionalnog elitizma. To je pravac koji nastoji objediniti (integrirati) ljudski faktor s aspektima ambijenta i vremena pa je, u skladu s time, njegova realizacija moguća na bilo kojem mjestu. Samoinicijativa i realizacija na lokalnoj razini (trudom lokalnih volontera i stručnjaka) s ciljem približavanja javnosti svih posebnosti određenog kraja putem različitih vrsta medija, kao što su interpretacijske ploče, šetnje s vodičima ili oživljeni historijski događaji te s ciljem neprestanog širenja vlastitih granica, čine ovo promišljanje zaista jednim od snažnijih "seizmičkih" valova nove muzeologije. Stoga i ne čudi što je ovaj oblik muzeja poznat i kao "muzej bez zidova". Svojim pristupom i intencijom usmjeren je na aktivnu razmjenu s lokalnim stanovništvom i svim profilima publike. To je muzej skrojen po potrebama lokalnog stanovništva, odnosno jedan oblik socijalne ekologije, a ne ekonomskog privređivanja, iako ga, možda, baš ti njegovi sastavni dijelovi čine marginalnim u muzejskom svijetu.
Samo ime ovih muzeja često puta ima pogrešan halo-efekt među publikom. Prosječnom posjetitelju prefiks "eko" stvara sliku ekomuzeja kao neke ekološke institucije. Iako ne odbacuju ekologiju, ekomuzeji je ne uzimaju kao okosnicu svog djelovanja, već kao oblik pristupa cjelokupnom identitetu radi što boljeg razumijevanja odnosa čovjeka i njegova prirodnog i socijalnog okruženja. Osnovna razlika između ekomuzeja i muzeja na otvorenom je u konstantnom angažmanu lokalnih ljudi i volonteraprofesionalaca u upravljanju i održavanju lokalne zajednice. U idealnom obliku, ali često i u praksi, osoblje muzeja su lokalni stanovnici. Profesionalni radnici pomažu u vrlo malom postotku: u istraživanjima, izradi kataloga, organiziranju događanja i projekata. Međutim, u većini ekomuzeja spiritus movens čine volonteri koji mogu biti stanovnici tog kraja ili profesionalci iz okolice. Ipak, kada bi volonteri činili većinu "radnika" u ovakvim muzejima, eventualnim prestankom njihova volontiranja mnogi bi ekomuzeji nestali.
Činjenica da ekomuzeji kao svoje poslanje vide "buđenje svijest" o vrijednosti identiteta lokalne zajednice putem edukacije te konzervacije i interpretacije lokalnih prirodnih i kulturnih znamenitosti, postaje posebno oružje nove muzeologije koja u centru svih svojih promišljanja vidi čovjeka i njegove potrebe. Naime, nužno je unutar ekomuzeja, odnosno specifičnog ambijenta, obuhvatiti, ne samo one elemente baštine koji su ostali zabilježeni u prirodnom okruženju i materijalnim zdanjima, nego i vještine kojima je ona izgrađena, jezik kojim je ispričana i svaki onaj komadić mozaika koji ju sačinjava. Iz tog razloga se ovaj muzej ponekad naziva fragmentiranim, jer nastoji sve te elemente disperzije objediniti u jednu, znanstveno istraženu i prezentiranu cjelinu te na taj način posjetitelju omogućiti razumijevanje istinske vrijednosti pojedinog mjesta. Iako posjeduju arheološke, etnografske, znanstvene i tehnološke kolekcije, in-situ zaštitai fragmentirana priroda muzeja u kojem su i sami kustosi stanovnici prezentiranog kraja, opravdavaju upotrebu termina ekomuzej. Kako je krajnji cilj ovakvih muzeja lokalno stanovništvo, ekomuzeji kroz informacijski i dokumentacijski pristup ne potiču samo na prezentaciju, već i na istraživanja novih mjesta i novih poruka. Poticanjem svih oblika društvene primjenjivosti tih poruka koje prenosi baština, na profesionalce koji obavljaju istraživanje, na diseminaciju i prezentaciju baštine u suradnji s lokalnim stanovništvom, zahtijeva se viši nivo profesionalnosti i jedna vrsta solidarnosti prilikom transfera profesionalnog iskustva, jer su ekomuzeji, za razliku od muzeja ograničenih homogenošću stalnog postava i tradicionalnim muzejskim zgradama, mjesta kontinuirane evolucije identiteta.
2. Rekonstrukcije kuća na Sopotu
Ostala se razmjena informacija vrši pomoću tzv. satelita. Kao kreator interesa i ulaganja, ekomuzeji, koketirajući s turizmom, nastoje turistima otkriti slabije poznata područja putem raznih informacijskih punktova koji svojom aktivnošću i promotivnim materijalima upućuju na postojanje ekomuzeja u blizini. Nerijetko to uključuje suradnju s umjetnicima, zanatlijama, glumcima i glazbenicima koji, putem radionica pod stručnim vodstvom, u okvirima lokalnog identiteta, nastoje objasniti vezu između čovjeka i tehnologije, prirode i kulture, prošlosti i sadašnjosti.
Dok klasični muzeji gotovo fragmentarno pokušavaju odgovoriti potrebama publike, ekomuzeji nastoje objediniti muzejsku ponudu, a u svojoj prezentaciji za ishodište uzimaju cjelokupno čovjekovo iskustvo oblikovano u frazi "spiritus loci". Tako ćemo vidjeti objekte kulturne i prirodne baštine obrađene znanstveno, ali prezentirane na čitljiv, razumljiv i dostupan način koji posjetitelju omogućava vlastit odabir pristupa identitetu, što je možda ipak najveća prednost ekomuzeja kao, doslovno, muzeja bez zidova.
Ovaj otvoren poziv upućen svim tipovima publike kao i lokalnom stanovništvu, omogućit će šetnju kroz identitet putem raznih "trail-ova", biciklističkih staza ili šetnji sa životinjama. Iako su muzeji danas vrlo posjećeni, a njihova se popularnost ne smanjuje, njihov stvaran doprinos društvu nemoguće je izmjeriti. Oni osvješćuju estetski, povijesno, znanstveno i humanistički i tako služe čovjekovim potrebama, a to je doprinos koji je nemoguće kvantitativno izraziti, ali se može prepoznati. f
3. Lejre, Danska