Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
arheološka stratigrafija
autor: Zoran Čučković
Suvereno svladavanje stratigrafskih zagonetki stvar je prakse i može se steći samo zalaganjem u terenskom radu, ali prvi korak ka toj sposobnosti poznavanje je temeljnih zakonitosti postanka arheoloških slojeva i njihovog uslojavanja, tj. njihove stratifikacije.
Malo je arheoloških termina koji poput stratigrafije imaju tako primamljivu auru znanstvenosti. Studenti na terenima rijetko kad izdrže bez otvaranja diskusija o definiranju svježe otkopanih slojeva ili bez oštrih polemika o stratigrafskim položajima i njihovim interpretacijama. I sam više puta sudionik sličnih prepirki, autor ovog članka odlučio je zaviriti u literaturu dostupnu na našem fakultetu, ali i stratigrafsku dokumentaciju vlastite izrade kako bi i sebi i drugima razjasnio osnovna pravila uslojavanja arheololoških lokaliteta. [1] Autor pripada velikoj skupini mladih iskopavača s djelomičnim poznavanjem ovog problema koju se na terenu vrlo brzo uočava po argumentaciji svojih stavova nadglasavanjem protivnika. U takvom je ozračju i nastala ideja za ovaj članak.
Stratigrafske situacije koje se susreću na arheološkim iskopavanjima često su iznimno zamršene te se s vremenom pokazalo da je za njihovo rješavanje i dokumentiranje potrebno razviti jednu pomoćnu disciplinu, arheološku stratigrafiju. Pomoću ove discipline mnogi se terenski problemi mogu razriješiti kroz primjenu jednostavnih i logičnih principa arheološke stratifikacije. Suvereno svladavanje stratigrafskih zagonetki stvar je prakse i može se steći samo zalaganjem u terenskom radu, ali prvi korak ka toj sposobnosti poznavanje je temeljnih zakonitosti postanka arheoloških slojeva i njihovog uslojavanja, tj. njihove stratifikacije.
1. Stratigrafska jedinica
Arheološki lokalitet nastaje sukcesivnim nizanjem različitih tragova ljudskog i prirodnog djelovanja. Tu se radi ponajviše o taloženju slojeva, ali i kopanju jama, jaraka, podizanju zidova, i slično. U nekoj idealnoj situaciji svi slojevi i sve ostale tvorevine čine jedan prepoznatljiv stratifikacijski niz u kojem svaki njegov član možemo označiti kao stratigrafsku jedinicu. Svaka pojedina jedinica mogla bi se protumačiti kao ostatak nekog jedinstvenog i kratkotrajnog događaja.
Toliko o idealnom, praksa je mnogo zanimljivija. Stratigrafske jedinice smo opisali kao prepoznatljive, jedinstvene i kratkotrajne - sve neodređeni pojmovi koji nam na terenu previše ne pomažu. Koliko smo mi uopće u stanju vidjeti, problem je zbog kojeg će, možda, arheolozi budućnosti, opremljeni spravama za infracrveno ili ultraljubičasto promatranje, spominjati početak 21. stoljeća kao vrijeme velikih devastacija (slika 2). Jedan je ozbiljan engleski arheolog problem uočavanja zamršenih odnosa među slojevima rješavao tako da se pri crtanju profila povremeno okretao i promatrao slojeve naglavce, kroz noge. Nasuprot tome, naslagama recentne šute na površini lokaliteta koje bismo najrađe uklonili buldožerom, nećemo pokloniti mnogo pažnje, i, makar se sastojale od šarenog mnoštva slojeva, označit ćemo ih kao jedinstven, "recentni nanos".
Sl. 1. Arheološki lokalitet koji je još uvijek u nastajanju, Forum Romanum u 18. st.
(G-B. Piranesi, Vedute di Roma 1757.)
Tako definirana stratigrafska jedinica, kakva god ona bila, ne može se nakon iskopavanja raščlanjivati i njen sadržaj smatra se istodobnim. To je tzv. arheološka istodobnost koja u paleolitiku može značiti vremenski raspon od desetak tisuća godina. Zašto je tomu tako? Stratigrafija je prikaz relativnog vremena i djeluje po binarnom modelu, što znači da jedna informacija sama za sebe ili unutar sebe ne može imati smisao bez točno odgovarajućeg referentnog podatka (tzv. uređeni parovi). Upostavljanjem odnosa unutar prvobitno jedinstvene jedinice mi rušimo cijeli sustav koji dozvoljava samo dva oblika informacija, superpoziciju i nepostojanje odnosa, i samo jedan oblik unosa, povezane (uparene) stratigrafske jedinice, utvrđene prema dogovorenim kriterijima.
Problemi kod uočavanja i definiranja stratigrafskih jedinica bili su razlog uvođenja sustava umjetno određenih stratigrafskih jedinica, odnosno, nepopularnih arbitrarnih otkopnih slojeva. Pionir te metode bio je Amerikanac Nels Nelson, koji se početkom 20. stoljeća bavio iskopavanjem velikih otpadnih humaka (middens) Pueblo Indijanaca. Takva nalazišta obiluju arheološkim nalazima, ali su zbog obilja organskog materijala njihovi presjeci tamni i neraspoznatljivi. Budući da slojeve nije vidio, a pretpostavljao je da postoje, Nelson je sam izmislio vodoravne stratigrafske jedinice debljine jedne stope (nešto više od 30 cm). Analizirajući iskopanu lončariju, ustanovio je da metoda daje zadovoljavajuću pravilnu sliku razvoja keramičkih stilova i pokrenuo time malu revoluciju u arheologiji Sjeverne i Srednje Amerike. Ta metoda, u svojoj najgrubljoj varijanti, poznata kao kopanje po štihovima, ujedno je i najzloupotrebljavaniji način arheološkog iskopavanja, budući da se prečesto zaboravljalo da je to tek krajnje riješenje, prihvatljivo samo ako se lokalitet ne može stratigrafski dokumentirati.
Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, engleski arheolog Edward Harris uveo je još jedan vrlo koristan oblik stratigrafskih jedinica. Suočen sa stratigrafskom situacijom kolosalne kompleksnosti (od preko 10 000 jedinica) na jednom urbanom lokalitetu, Harris je postepeno razvio nov oblik organiziranja i prikazivanja stratigrafije nalazišta upotrebom vrlo jednostavnog dijagrama (slika 6.). Ubrzo je uočio da se u njegovom dijagramu, kasnije nazvanom Harrisovom matricom, u pojedinim situacijama pojavljuju sistemske pogreške unatoč poštivanju stratigrafskih principa. Jedna od takvih situacija pojavila se kod upisivanja ukopa za temelj zida koji bi se dokumentirao kao npr. sloj 12, ukop zida 2. Pri izradi dijagrama sloj 12 istodobno je bio stariji od zida jer je u njemu zid utemeljen, ali je i bio mlađi od zida, budući da je mogao nastati tek nakon izrade temelja. Rješenje problema bilo je uspostava novog stratigrafskog elementa, apstraktnih stratigrafskih jedinica, odnosno interfacija koje označavaju kontakte slojeva. U većini slučajeva interfacija je ujedno i površina sloja i nije od presudne važnosti, ali kod izbacivanja i ponovne akumulacije slojeva, kao kod jaraka ili rupa, u stratifikaciji sudjeluju i interfacije uništenja, otisci uništenih dijelova sloja. Tek uključenjem interfacije ukopa u navedeni problem, slijed događaja možemo na zadovoljavajući način prikazati kao interfaciju ukopa (12a), zid (2), ispunu ukopa (12).
Sl. 2. Prilikom prepoznavanja i dokumentiranja stratigrafije lokaliteta potrebno je pronaći ravnotežu između egzaktnog, savjesnog bilježenja i umjetničke interpretacije. Kao što se vidi na ovom primjeru, subjektivna interpretacija je nužna za uspješan rad, ali se ona nikada ne smije zasnivati na nečemu što nije prethodno uočeno. To je razlog zbog kojeg na crtežu nisu razdvojeni trag kolca, desno, i ispuna rupe, lijevo. (Istraživanja na Dubovcu u Karlovcu 2001. g.)
2. Slojevi i stratifikacija
Rijetka su nalazišta koja poput brodoloma ili egipatskih grobnica nisu većinom sastavljena od naslaga zemlje i kamena. Slojevi su daleko najvažniji segment arheoloških lokaliteta i zaslužuju posebnu pozornost. Ali, što je zapravo sloj? To naizgled banalno pitanje otvara najkompleksniju temu stratigrafije. Pokušajmo zamisliti kako su se cijeli gradovi pretvorili u mizerne hrpe kamenja ili kako se dugotrajno prapovijesno naselje saželo u tridesetak centimetara zemlje. Želimo li rekonstruirati izgled nalazišta u nekom davnom dobu, moramo poznavati načine na koje su se slojevi akumulirali te iz njihovog sadašnjeg odnosa dešifrirati stotine različitih (pra)povijesnih događaja.
Nastanak arheoloških slojeva ciklički je proces. Materijal od kojega je nastao arheološki sloj mogao je poteći samo iz nekog drugog stratifikacijskog elementa, bio to drugi sloj, zid, srušena ograda, ili šljunak iz obližnje rijeke. Oni dijelovi arheološkog sloja koji se nisu očuvali poslužili su kao građa nekih drugih slojeva. Ta je spoznaja od ključne važnosti za razumijevanje stratigrafske sekvence nalazišta, budući da se lokaliteti ne sastoje samo od nanizanih slojeva, poput napolitanki, već i od tzv. interfacija uništenja. One su nastale u onim periodima kada je lokalitet bio uništavan, a to je moglo biti u rasponu od nivelacije terena do temeljitog metenja poda. S druge strane, arheološki depoziti ne materijaliziraju se iz ničega i u svom sastavu vrlo često sadrže prepoznatljive ostatke različitih transformiranih arheoloških i geoloških slojeva. Zbog ova dva razloga čini mi se da je za razumijevanje postanka arheološke stratifikacije potrebno najprije proučiti porijeklo depozita, a tek potom i mehanizme njegovog nastanka.
Po principu porijekla njihove ispune, akumulaciju slojeva možemo podijeliti na odlaganje erodiranog materijala i odlaganje izbačenog materijala.
Najbolji su primjer akumulacije erodiranog materijala sedimentne stijene koje nastaju milenijskim taloženjem čestica. Kada se na arheološkim lokalitetima usklade geološki i kulturni ritam sedimentacije, kao na primjer u špiljama, možemo se nadati dobro očuvanom nalazištu na kojem debeli geološki slojevi štite arheološki materijal i dosljedno razdvajaju razdoblja korištenja i napuštanja staništa. Ovaj proces može se pratiti na svim nalazištima, bilo da se radi o nastanku tell naselja ili popunjavanju otpadne jame.
Box 1: Interfacije i arheološki nalazi
Interfacija je apstraktna stratigrafska jedinica. Ona u prirodi ne postoji i iako njene topografske karakteristike mogu biti zanimljivije od većine ostalih slojeva, kao otisci stopala iz Laetolija, ili rov uništenja s Dubovca (sl. 3.), interfacija nema i ne može sadržavati nikakve arheološke nalaze.
Otisci stopala ranih hominida iz Laetolija u Tanzaniji (3,7 mil. god.)
Promotrimo jednu od najslavnijih arheoloških interfacija, otisak istrunulog broda iz Sutton Hoo-a. Na fotografiji se jasno razabiru nizovi željeznih zakovica koje stoje na samoj granici između dvije stratigrafske jedinice, oplate broda i ispune ukopa. Njihov kontekst (brod) i relativno vrijeme ukopa nisu upitni, ali koliko se puta arheološki konteksti mogu s takvom lakoćom interpretirati, pogotovo pri iskapanju šarolikih naseobinskih lokaliteta? Na prosječnom nalazištu, na kojem većinu vremena uopće ne znamo što iskopavamo, nalazi otkriveni na kontaktima slojeva izrastaju u ozbiljan problem. Tada interfacijalni nalazi postaju predmeti pronađeni prilikom čišćenja površina slojeva i, najčešće, podova. Treba znati da se time izmišljaju Raedwaldove lađe jer je samo tako moguće da tih pola centimetra između slojeva postane samostalan stratifikacijski element. Naime, takvu preciznost ne podnosi niti koncept minimalne količine stratifikacije, niti temeljni pristup stratigrafskog iskopavanja koji se zasniva prvenstveno na interfacijom omeđenim jedinicama. Pa opet, upravo zato što nismo sigurni u način kojim su otkopani slojevi nastali, dužnost nam je dosljedno dokumentirati svaki podatak na koji naiđemo na terenu. Odlučimo li izdvojiti nalaze s kontakta slojeva, moramo znati da time uspostavljamo umjetnu stratigrafsku jedninicu koja nikako ne može biti ravnopravna ostalim, jasno definiranim stratigrafskim elementima.
Brod iz Sutton Hoo-a, najvjerojatnije ukop (po najnovijim analizima) Raedwalda, kralja Angla
Treba uočiti da materijal koji se u ovakvim slojevima taloži zajedno s arheološkim nalazima, dolazi odozgo, i da će slijed akumulacije pouzdano pratiti slijed upotrebe. Povežimo to sa silom gravitacije koja je glavni pokretač ovog procesa i koja nakupljeni materijal nastoji dovesti u horizontalan položaj, pa ćemo shvatiti da se svaki tako nastao arheološki sloj sastoji od kontinuiranog niza tankih, vodoravnih depozita poredanih po pravilnom kronološkom redoslijedu. Stručnije rečeno, postupno akumulirani slojevi poštuju zakone izvorne horizontalnosti i izvornog kontinuiteta. Želimo li biti što precizniji, svaki definirani sloj možemo podijeliti u mnoštvo arbitrarnih otkopnih slojeva, kao što se radi u arheologiji paleolitika. Pri tome valja imati na umu da postoje i minimalne količine stratifikacije, koje u geolologiji mogu biti i zrnce pijeska, ali na arheološkom lokalitetu, po kojemu se hodalo i time remetilo proces, to može biti desetak i više centimetara (box 3). Ustvari, pretjerana preciznost može napraviti više štete nego koristi. Na slici 5. vidimo repliku prapovijesne kuće koja nestaje u požaru zajedno sa svojim inventarom. Prilikom iskopavanja takvih tvorevina dolazimo u iskušenje da nalaze s poda kuće odvojimo od nalaza pomiješanih s ostacima građe. Razlika u njihovom odlaganju može se mjeriti minutama, pa zamislimo kakva zbrka nastaje kada predmete koji su izvorno stajali na podu, interpretiramo kao kronološki ranije od onih koji suvisili po zidovima. Kuću bi svakako trebalo stratigrafski raščlaniti radi dokumentiranja njenih građevinskih obilježja, ali ne smijemo smetnuti s uma da je cijela kuća minimalna količina stratifikacije (kad govorimo o podovima opet je riječ o interfacijama i problemu interfacijalnih nalaza, box 1).
Sl. 3. Jarak kradljivaca kamena tipična je interfacija uništenja. U gornjem lijevom uglu izvorni zid nije izvađen već je poslužio kao temelj kasnijoj gradnji. (Istraživanja na Dubovcu u Karlovcu 2001. g.)
Kada bi kontinuirano odlaganje erodiranog materijala djelovalo na svim lokalitetima, arheološka iskopavanja bila bi rutinski, ne pretjerano zahtijevan posao. Ali tome na žalost nije tako. Kuće se ne ruše po pravilnom rasporedu, niti se u otpadne jame svaki dan nakuplja jednaka količina materijala. Što se više odmičemo od geoloških principa sedimentacije prema akumulaciji, ljudskim djelovanjem sve manje možemo generalizirati, i sve se manje možemo pouzdati u kontinuitet nataloženih slojeva. Suprotnost eroziji je izbacivanje materijala iz donjih slojeva na površinu lokaliteta. Tu je riječ ponajviše o prekopavanju, o pojavi koja je ovisna o ljudskom, namjernom djelovanju (s iznimkom životinja, kao što su špiljski medvjed ili jazavac). Ovdje počinju pravi izazovi arheološke stratigrafije. Budući da su ovi slojevi nastali izmiještanjem materijala iz starijih depozita, ostavivši iza sebe interfacije uništenja, u pravilu se događa da stariji arheološki nalazi presloje ili se pomiješaju s kasnijim materijalom. Nepažljivi iskopavač koji po inerciji izjednačava stratigrafsku jedinicu i njenu ispunu, može u ovakvoj situaciji napraviti pravu pomutnju u interpretaciji nalaza. Sloj - kao stratifikacijski element i njegova ispuna potpuno su različite stvari i može ih razdvajati tisuće godina. Podnica od nabijene ilovače iz konteksta željeznodobne kuće može sadržavati samo neolitičku lončariju, zato što se kao građevni materijal upotrijebila iskopana ilovača, hodna površina iz kamenog doba.
Sl. 4. Dva temeljna stratifikacijska procesa (Harris 1989, 51)
Arheološki materijal se u izbačenim slojevima u pravilu miješa u različitim omjerima s materijalom iz vremena destrukcije. Prema kronološkom odnosu stratigrafske jedinice i pojedinog artefakta možemo izdvojiti:
a) materijal u prvobitnom položaju: sloj i nalazi su istovremeni
b) rezidualni ostaci: predmeti koji su dospjeli u stratifikaciju prije formiranja sloja u kojem su pronađeni (“djedovina”, artefakti s produženim vijekom upotrebe koje je Harris ovdje uvrstio, nipošto nisu rezidualni nalazi. Nas zanima trenutak kada su oni ušli u sloj, i to poslijednji put ukoliko su reciklirani. Ostalo je zadaća tipologije.)
c) infiltrirani ostaci: predmeti koji su dospjeli u zemlju nakon formiranja sloja u kojem su pronađeni, ali su se ubacili u njega na nerazjašnjen način (najčešće su krive neprimijećene rupe i jarci, ali neki se predmeti vole šetati po stratigrafiji i to u prvom redu novčići, čime se detaljnije pozabavio Barker (str. 136-139)).
Sl. 5. Eksperimentalno stvaranje arheološkog lokaliteta. Rezultati dobiveni iskopavanjem ove željeznodobne kuće usporediti će se sa izvornim stanjem građevine kako bi se odgovorilo na složeno pitanje nastanka arheoloških nalazišta, odnosno rekonstrukcije njihovog prvobitnog izgleda (Povijesno - arheološki istraživački centar Roskilde)
Dva puta kojima materijal dospijeva u stratifikaciju, odozdola i odozgora, nipošto se ne isključuju i njihovo ispreplitanje toliko će zamrsiti situaciju na terenu da više nećemo moći odrediti o kojem se procesu radi. Kao što smo već rekli, arheološki slojevi se ne materijaliziraju nego transformiraju iz drugih, bilo arheoloških, bilo geoloških slojeva. Materijal kruži, prvo erozijom prema dolje, zatim izbacivanjem prema gore. Evo primjer: otpadni humci Pueblo Indijanaca nastaju učestalim istresanjem košara punih otpadaka koji potječu od organskog materijala, osipanja kuća od blata i odbačenih predmeta i tipičan su primjer erozije lokaliteta i postepene akumulacije. No, veliki otpadni humak na lokalitetu Chetro-Ketl u Chaco kanjonu, koji je 1920- tih kopala Florence Hawley Ellis, nikako nije davao prihvatljiv tipološki slijed keramičkih stilova. Bila je to prava zbrka, i tek će vrlo pažljiv i inovativan pristup riješiti zagonetku. Arheologinja je prvo uočila da su unutar humka prisutne dvije vrste slojeva, jedni su se sastojali od kućnih otpadaka koji su se preslojavali u tankim finim prugama, a drugi su bili bez posebnih karakteristika i pomiješani s komadićima ugljena i pepela duž cijelog presjeka (box 2). Iz svih su slojeva uzeti dendrološki uzorci na temelju kojih je postalo vidljivo da su se na istu hrpu odlagali otpaci iz kućanstva, neupotrebljiv materijal od renovacija starijih kuća, te depoziti izbačeni iz drugih otpadnih humaka. Neki dendrokronološki uzorci upućivali su da se pojedini materijal premiještao i po tri puta. Na nalazištu se, znači, istovremeno odvijala erozija površina na kojima se živjelo, zatim konteksta koji su ranije napušteni, i još k tome izbacivanje depozita. Svi ti slojevi zajedno činili su novu tvorevinu; veliki humak koji je u kulturi američkih starosjedioca imao posebno značenje i koji je funkcionirao kao zaseban arhitektonski element.
Sl. 6. Hijerarhijski uređena stratigrafska matrica za dvije tvorevine (master contexts), jarak i poluzemunicu (grubenhaus). Ovaj način prikazivanja stratigrafije neizostavan je na većim iskopavanjima. (Internet Archaeology)
3. Stratigrafski zakoni
Principi po kojima teče uslojavanje arheoloških nalazišta jednostavni su i bez iznimaka, tako da o njima nije potrebno mnogo razglabati. Dakle:
- Osnovni zakon stratifikacije je superpozicija.
Treba naglasiti da je ovaj termin preuzet iz geologije i za nas nije u potpunosti prikladan zato, jer arheološki slojevi nastaju jedni preko drugih, ali ne i jedni iznad drugih (Sl. 8). - Stratifikacija je ireverzibilna.
- Stratigrafski niz se sastoji od fizičkih i apstraktnih stratigrafskih jedinica (depoziti i interfacije).
Depoziti, za razliku od interfacija, ne mogu biti samostalni i moraju biti omeđeni interfacijom. - Stratigrafske jedinice mogu biti u jednom od dva međusobna odnosa: bez neposrednog odnosa i superpozicija.
Diskontinuitet nije stratigrafski odnos, iako ga je tako opisao Harris, nego metodološki podatak o načinu definiranja stratigrafske jedinice (Sl. 7).
Sl. 7. Tri stratigrafska odnosa po E. Harrisu.
Zbog složenosti arheoloških stratigrafskih situacija Edward Harris predložio je nadopunu zakona o superpoziciji koju je nazvao "zakon stratigrafskog susjedstva". On kaže da položaj stratigrafske jedinice ne određuje samo sloj neposredno iznad i neposredno ispod, nego i svi slojevi s kojima ova jedinica ima kontkat. Poštujući ova pravila i najsloženije situacije mogu se prikazati pomoću jednostavne Harrisove matrice. Svrha te matrice je da apstrahira, organizira i grafički predoči stratigrafsku sekvencu nalazišta. Treba znati da Harrisova matrica nije oblik dokumentiranja stratigrafskih jedinica, već samo način prikazivanja njihovih odnosa. Ustvari, izrada ovakvih matrica bila je jedan od poticaja za nadopunjavanje temeljne arheološke dokumentacije koja se sastoji od tlocrta i profila, i formulara s opisima pojedinih stratigrafskih jedinica.
Box 2: Izbačeni i erodirani slojevi
Prepoznavanje porijekla materijala u sloju, od ključne je važnosti pri izboru strategije i tehnike iskopavanja. Nažalost, ovdje se teorija ne može mjeriti s terenskim iskustvom tako da sljedeći opisi nipošto nisu recept za rješavanje nedoumica u arheološkoj praksi. U sloju koji je nastao postupnom akumulacijom erodiranog materijala prije svega bi se trebala uočiti tendencija horizontalnosti svih njegovih dijelova. Obično se promatra položaj nalaza, ali što se fizike tiče, sav krupniji, plosnat materijal ponaša se prema istom obrascu i svejedno je promatramo li horizontalnost keramičkih ulomaka ili komada sigove kore. Tu su još i famozni proslojci. Definicija proslojka ovisi o detaljnosti iskopavanja, tako da su nekad na taj način bila označavana cijela vatrišta. Uglavnom se sve svodi na to da se radi o prefinim slojevima da bismo im mogli posvetiti pažnju. Oni proslojci koji se u profilu pojavljuju kao tanke, duge pruge, pravilno raspoređene jedna iznad druge, predstavljaju kratkotrajne poremećaje u kontinuiranoj akumulaciji, poput rasipanja pepela ili žbuke, i mogu biti dosta pouzdan indikator. Izbačeni slojevi nastaju naglo, u jednom trenutku, i njihove granice bi, barem teoretski, trebale biti lakše za raspoznavanje od gradacija boja i tekstura koje su ishod dugotrajnog taloženja. Njihova je ispuna heterogena i neujednačena, često s prepoznatljivim ostacima drugih slojeva. Ti su ostaci su zapravo drugi oblik proslojaka, samo što u ovom slučaju nemaju stratigrafsku vrijednost. Proslojci u depozitu izbačenom iz prvotnog ležišta pojavljuju se kao nepravilne mrlje, ne veće od dvadesetak centimetara i u idealnoj situaciji sadrže pokoji stariji nalaz. Ostali pokazatelji su raspršene točkice kućnog lijepa, žbuke, ili gara te pogotovo komadi zdravice.
U špiljama se može očekivati debela i pouzdana stratifikacija (PJZ I. 272)
Teksture slojeva najuočljivije su odmah nakon struganja. S desne strane vidljiva je heterogena, izbačena ispuna sloja koji se pod kutom uzdiže u profilu. Na lijevoj su strani tamni naseobinski slojevi. (Istraživanja na Dubovcu u Karlovcu 2001. g.)
4. Lažne stratigrafije
Zbog problema uočavanja i praćenja pravih stratigrafskih odnosa, arheolozi su se domislili rješenjima koja imaju praktičnu vrijednost, ali su logički neispravna. Naime, principi stratigrafije djeluju poput logičkih funkcija u vrlo jednostavnom binarnom sustavu, te je opravdanost položaja stratigrafskih jedinica u sekveci moguće dokazati samo ako se one pokoravaju navedenim zakonima uslojavanja.
Krenimo od metode arbitrarnih otkopnih slojeva, ponekad nazivane umjetnom stratigrafijom. Pouzdanost ovog pristupa lijepo je ilustrirana grafovima spajanja kermike iz Ozlja (box 3), pogotovo onim pri dnu koji pokazuje kako se ulomci keramike iz većine otkopnih slojeva spajaju unutar svog sloja u manjem omjeru nego sa susjednim slojevima (ukupan rezultat je 60:48). Sličan rezultat bilo bi za očekivati i kod Dubovca (slika 11.), ali što bi nam drugo preostalo da nismo bili u mogućnosti uočiti i detaljno secirati stratigrafiju lokaliteta?
Unatoč očitim nedostacima, metodu arbitrarnih otkopnih slojeva nije lako diskreditirati. Ona je produkt arheologije fiksirane na nalaze i njihove tipološke obrade i u tim će okvirima davati ono što se može nazvati statistički zadovoljavajućim rezultatima. Kopanje malih ili raštrkanih sondi, te uskih dugačkih rovova, iako izvedeno rafiniranim metodama još uvijek je na tom tragu, jer cilj im nije proučiti nalazište kao cjelinu za sebe, već po ustaljenoj šabloni izvući tražene podatke. Autor je i sam iskusio nevolje probnog sondiranja višeslojnog nalazišta rovom od dva metra širine, unutar kojih je pronađeno nekoliko prapovijesnih kuća, a da niti jedna nije zadovoljavajuće definirana. Arheološki nalazi razdvojeni su u stotinjak stratigrafskih jedinica, ali njihova je interpretacija otežana nepoznavanjem izvornih konteksta (kuća, gospodarski objekt, slobodna površina). Glavni rezultat iskopavanja su arheološki predmeti, a najvažnija dokumentacija profili. Jedino što nas dijeli od rezultata "štih metode" jest detaljnost. Postavlja se pitanje primjerenosti strategije, a ne samo metode.
Sl. 8. Nije istina da su donji slojevi uvijek i stariji slojevi! (Harris 1989, 66)
Sl. 9. Ovako se to ne radi! Ovaj poučni crtež slavnog Mortimera Wheelera, star više od pola stoljeća, i te kako je aktualan u našoj arheologiji. (Harris 1989, 58 (prema Wheeler 1954, sl. 16.))
Crtež slavnog Mortimera Wheelera na slici 9., koji slavi pola stoljeća od svoje objave u isto tako slavnoj Archaeology from the Earth, prikazuje situaciju koja se zasniva na istom pristupu, samo što za nju slaba uočljivost arheoloških slojeva nije opravdanje. Može li se tom metodom otkriti išta osim očekivanog? Kao što umjetna stratigrafija počiva na teoriji napolitanki, tako se i ova horizontalno i vertikalno nasilna metoda zasniva na ideji da se nalazište sastoji samo od zidova i nezanimljivih naslaga zemlje.
Nešto od spomenutog pristupa prisutno je i u konceptu obrnute stratigrafije. Taj pojam dolazi iz geologije, gdje se uslijed nabiranja zemljine površine često događa da mlađi slojevi završe ispod starijih. Arheološki lokaliteti razlikuju se od geoloških formacija utoliko što nisu petrificirani (doduše, mogu se kalcificirati u špiljama) i što na njih još nisu stigle djelovati sile koje bi ih okrenule naglavce. Ali, kao što smo već vidjeli, arheološki depoziti se uslijed izbacivanja mogu poslagati u svim mogućim kombinacijama. Obrnuta stratigrafija pojavljuje se najčešće kod kopanja jaraka, pri čemu kopači izbacuju slojeve na površinu obrnutim redoslijedom od onog kojim su istaloženi.
Ovdje se prije svega radi o problemu razlikovanja sloja i njegove ispune, o čemu smo već govorili. Nadalje, ovaj pristup podrazumijeva pravilan raspored iskopanih slojeva, bez negativnih interfacija, te njihovo pravilno skidanje, jedan po jedan. I konačno, kosi se s ireverzibilnošću stratifikacije. Ova metoda vrlo je korisna kod proučavanja načina gradnje arheoloških formacija, ali primarna ideja obrnute stratigrafije bila je kronološki organizirati izbačeni materijal. Takvo što je neodrživo i obrnuta stratigrafija nikad nije bila prihvaćena kao relevantna metoda.
Spomenimo još i horizontalanu stratigrafiju koja se najčešće primjenjuje na grobljima, ali i u naseobinskoj arheologiji (slika 10). Kod nekih kultura, kao npr. kod ranosrednjovjekovnih barbara koji su se ukapali u grobljima na redove, zaista možemo govoriti o pravilnom horizontalnom rasporedu stratigrafskih jedinica; grobova. Problem je što su stratigrafske jedinice nepovezane, tako da ih moramo označiti kao istovremene. To ne znači da je ta metoda pogrešna; kombiniranjem tipoloških i topografskih podataka o grobovima, ili kućama unutar jednoslojnog naselja, mogu se izdvojiti prilično pouzdane kronološke grupacije. Treba samo pripaziti da nas uvriježeni termin ne zavede, i da ne poistovjećujemo težinu horizontalnog položaja s onim unutar stratigrafske sekvence. Cijelo srednjovjekovno groblje može se promatrati kao jedinstven sloj koji nije stratigrafski zapečaćen jer nema definiranu gornju interfaciju, tako da naknadne intervencije ne moraju ostavljati vidljive tragove.
Sl. 10. Sv. Spas na vrelu Cetine, primjer horizontalne stratigrafije
(prilagođeno prema: N. Jakšić, M. Petrinec: SHP III/23. (1996.))
Box 3: UHU stratigrafija
Spajanje krhotina kremena, keramike, stakla, ili bilo kojeg drugog temeljito polupanog i obilato zastupljenog arheološkog materijala, može dati neprocjenjive podatke o stratifikaciji nalazišta.
Refitting, spajanje kremena s lokaliteta Meer II. u Belgiji
Na gornjem grafu može se vidjeti situacija na jednom loše stratificiranom, možda i devastiranom lokalitetu. Treba uočiti da je prvo bilo potrebno kvalitetno istražiti lokalitet, bez obzira na čitljivost stratifikacije, kako bi se pokazalo današnje stanje i utvrdile daljnje strategije. "Šetanje" spojenih ulomaka po vertikali ovog mezolitičkog lokaliteta izvrstan je dokaz minimalne količine stratifikacije. Grafovi dolje rezultat su lijepljenja eneolitičke keramike nakon malog zaštitnog iskopavanja na Starom gradu Ozlju 2002. godine. Ondje smo se zatekli u situaciji tipičnoj za provincijsku hrvatsku arheologiju: neizvjesna organizacija, manjak vremena, nestručna ekipa i stratigrafski složen lokalitet. Naišli smo na teško uočljive prapovijesne slojeve, nagnute pod kutom od oko 30°, ali prilično bogate nalazima.
Spajanje keramike s iskopavanja u Ozlju 2002. g.
Nastavili smo metodom koja se s uspjehom već dugi niz godina primjenjuje u takvim uvjetima, a to je kombinacija stratigrafskog iskopavanja s tehnikom arbitrarnih otkopnih slojeva. Sa svakim vodoravnim otkopom ponovno smo definirali interfacije slojeva i sve dok se u muzeju nije pospajala keramika nismo mogli biti posve sigurni u vjerodostojnost svog rada.Osnovna ideja ove metode jest da rijetko možemo biti potpuno sigurni u pravilno uočavanje i praćenje arheoloških slojeva tako da je primjena dva (ili više) nezavisna i međusobno nadopunjavajuća načina iskopavanja nužnost, pogotovo u uvjetima zaštitnih zahvata. U izradi priloženih grafova računali su se samo spojevi (ne ulomci) i to tako da je moguće jedno povezivanje nekog ulomka unutar jedne satratigrafske jedinice (tretiraju se kao lanac) i po jedno vezanje s ulomcima iz različitih jedinica. To daje laganu prednost spojevima koji prelaze iz jednog sloja u drugi. (npr. ulomci 7b, 7b, 8a, 7c daju b+b=1, a+b=1, a+c=1, c+b=1, te 7+7=2, 8+7=1, gdje su brojkama označeni arbitrarni, a slovima uočeni arheološki slojevi.)
5. Učimo na pogreškama
U ljeto 2001. imao sam sreću da se uhvatim u koštac s iznimno složenim prapovijesno -srednjovjekovnim lokalitetom Dubovac, na periferiji grada Karlovca. Istočni profil lokaliteta, koji ovdje prilažem na kritiku bez uljepšavanja (kako se to inače radi za objave), ilustrira gotovo sve situacije opisane u ovom članku. Posebno vrijedi uočiti nekoliko pogrešaka, jer ako su se već dogodile meni i mojim kolegama, ne moraju i vama.
Sl 11. Dubovac, istočni profil (iskopavanja 2001. g)
Interfacije slojeva su ucrtane stilizirano, punim linijama, s nekoliko prekida na mjestima gdje situacija nije jasna, i na kojima bi pogrešno ucrtavanje moglo imati ozbiljnije posljedice za razumijevanje lokaliteta. Negativne interfacije nisu naznačene jer za nas tada nisu ni postojale, no one kod dokumentiranja profila ne igraju ključnu ulogu.
S lijeve strane nalazi se zid, prikazan na sl. 3, u dnu kojeg se nalazi dio starijeg zida i nastavak rova “kradljivaca kamena”(14). Gornji slojevi (1- 6) nastali su restauracijom srednjovjekovnog dvorca šezdesetih godina prošlog stoljeća ili nekim drugim recentnim radovima te nas nisu previše zanimali. Razlog je to najveće nelogičnosti na profilu, a to je položaj sloja 1 prvo iznad, a zatim ispod sloja 2. Ti su svi depoziti manje ili više pomiješani sa šutom, teško raspoznatljivi, i dodatno poremećeni ukopom gromobrana. Slojevi 6 i 7 školski su primjer dva procesa nastanka arheoloških depozita. Treba uočiti najprije oblik njihovih proslojaka, a zatim horizontalnost (kamenje je označeno kosim šrafiranjem (19), ljep crno, a proslojci uglavnom rasterom). Najveća promjena u stratifikaciji lokaliteta dogodila se neposredno prije odlaganja sloja 12/15. Radi se o velikoj interfaciji uništenja koja je izbrisala dobar dio prapovijesnih slojeva (20-38). Pretpostavljamo da je sloj 12/15 nasut odmah po vađenju kamena iz starog zida kako bi se učvrstila nova gradnja, ali se to stratigrafski ne može utvrditi. Nastanak sojeva 13 i 14 nije jasan jer upućuje na polaganu akumulaciju. Tim velikim prokopom ispred zida je stvoren jarak i bedem s palisadama (16, 17). Stratigrafski položaj palisada je nejasan, pogotovo br. 16 koju je preslojio nedovoljno definiran recentni prokop.
Slojevi 2 i 4 nisu svoje nepravilne, oštre izbočine mogli dobiti prirodnim putem stratifikacije, već je to pogreška u dokumentaciji. U oba slučaja očito je da nedostaje interfacija koja se horizontalno nastavlja na zabilježene izbočine. To je dosta česta pogreška, a rezultat je nerazmišljanja o zakonitostima postanka slojeva.
Prapovijesni slojevi (20-38) su mnogo tanji i pravilnije položeni, te svjedoče o polaganoj akumulaciji materijala. Na temelju rupa poput br 36 i 32 pretpostavljamo, ali ne možemo dokazati, da su i tada postojale palisade. Rupa br. 32 kao da svjedoči o iskretanju velikog trupca. Diskontinuitet slojeva presječenih tom rupom pravilno je označen pri vrhu, ali ne i pri dnu, što je nelogično. Prapovijesni dio lokaliteta nije pretrpio značajnije interfacije uništenja, što potkrepljuje nekoliko fino uslojenih podnica smještenih na kontaktima slojeva (između 25, 26, 30). Na temelju toga bismo mogli vrlo detaljno rekonstruirati građevinske i naseobinske stupnjeve, ali samo onda, kada bismo raspolagali dovoljno prostranim horizontalnim presjecima lokaliteta.
Eto, to je to. A sad na iskopavanje! f
LITERATURA
P. Bahn, C. Renfrew: Archaeology: Theories, Methods and Practice, Thames & Hudson, London 1998.
P. Barker: Tehnike arheološkog iskopavanja, MHAS, Split 2000. (London, 1993.)
E. Harris: Načela arheološke stratigrafije, SAD, Ljubljana, 1989. (London, 1979)
D. Mlekuž: Harrisovi diagrami in računalniki, Arheo 21, Ljubljana 2001.
D. H. Thomas: Archaeology, Harcourt College Publishers, Forth Worth 1998.
[1] Podaci u ovom članku baziraju se najviše na Harrisovim Načelima arheološke stratigrafije. Pa ipak, koliko god ta knjiga bila logično i jezgrovito napisana, i koliko god već u samome naslovu to djelo naglašava svoju sveobuhvatnost i “načelnost”, moramo imati na umu da je njen nastanak povezan s autorovim jedinstvenim i nipošto sveobuhvatnim iskustvom. Problemi koji su Harrisa ponukali da se ozbiljnije pozabavi stratigrafijom, ne podudaraju se u potpunosti s mojim, iako vrlo nepotpunim, arheološkim iskustvom. Upozoravam stoga čitatelja: ovaj članak nije samo prikaz Harrisovih dostignuća, već podjednako i njihovo tumačenje, ali u nekoliko detalja i korekcija. I ne samo to, pojedine sam koncepte izmislio (sic) pišući ovaj članak, iako pretpostavljam da bi se ponešto od toga moglo pojaviti u literaturi koja mi nije bila dostupnna.
Radi se o sljedećem:
- koncept minimalne količine stratifikacije
- problem interfacijalnih nalaza koji u Harrisovoj knjizi nije razjašnjen na zadovoljavajući način (str. 131)
- četiri stratigrafska zakona koja nisam pronašao u tom obliku izložene u literaturi
- prepoznavanje porijekla sloja u praksi
Nisam pridavao presudnu važnost terminologiji, budući da ovaj članak ne pretendira ozbiljnoj stručnoj upotrebi. Taj je problem već riješen u odličnom pojmovniku Barkerove knjige koji je preveo i dopunio S. Forenbaher, ali moram naglasiti da jedan termin svjesno upotrebljavam drugačije od prijevoda iz istog pojmovnika. Radi se o stratifikaciji (uslojavanju) koju kao prirodan, fizički i kemijski proces - koji je ne samo teško razjašnjiv, već je i iznimno teško uočljiv, suprostavljam stratigrafiji kao znanstvenom konceptu, izmišljenom i nadograđivanom prvenstveno kroz terenska i laboratorijska istraživanja geologije i arheologije.
Nisam siguran da je panično izbjegavanje latinizama zaista u duhu hrvatskog jezika, tako da interfaciju ne smatram potrebnim prevoditi kao sučelje, niti depozit kao nanos. Terminologija je vrlo osjetljivo područje, pa i nezgodno, i prepuštam ju stručnjacima.