Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
la caune de l'Arago
autori: Katarina Jerbić / Marija Krnčević / Asja Tonc
Od 1. do 31. kolovoza 2004. nas petero studenata treće godine arheologije s Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Maja Grgurić, Katarina Jerbić, Marija Krnčević, Miroslav Razum i Asja Tonc) sudjelovalo je na iskopavanju u špilji Arago, na jugu Francuske. Iskopavanje se odvijalo pod vodstvom Centra za europska prapovijesna istraživanja u Tautavelu na čelu s dr. Henry de Lumleyem. Riječ je o donjopaleolitičkom nalazištu poznatom po nalazima ljudskih fosilnih ostataka vrste Homo heidelbergensis koji se datiraju 450 000 godina prije sadašnjosti. Ove godine ljudski ostaci nisu nađeni, ali su nađene alatke koje svrstavamo u kulturu ašelejena, poznatu po izradi bifacijala. Osim toga, nađeno je mnogo ostataka životinja koje su u ono vrijeme obitavale na tom području i koji nam pomažu u rekonstrukciji života tadašnjeg čovjeka.
Početak puta nije izgledao baš obećavajuće! Nakon što su nam na zagrebačkom Glavnom kolodvoru dali krive rezervacije, morali smo promijeniti sedam različitih vlakova i prespavati u Nici, ali smo na kraju ipak sretno stigli u Perpignan gdje smo se ukrcali na autobus do Estagela, a zatim na drugi, do Tautavela. Iscrpljeni i nakrcani tonama nepotrebnih stvari, konačno smo stigli u kamp gdje smo smjestili šatore i upoznali se s ostalim članovima ekipe. U istraživanjima su sudjelovali studenti i srednjoškolci iz različitih dijelova svijeta (pa čak i 3 Koreanca!).
Početne probleme u sporazumijevanju brzo smo riješili uspostavljanjem hibridnog francusko-španjolsko-talijansko-englesko-hrvatskog Arago jezika. Taj i sljedeći dan, na sreću, nismo trebali raditi, jer je šef dao slobodan dan zbog fešte u obližnjem selu na kojoj smo i mi, naravno, bili! Već prvu večer probali smo čuveni muscat (tzv. serijski ubojica) koji je bio lajtmotiv cijelog iskopavanja.
Nakon tog vikenda brzo smo ušli u rutinu - svako jutro doručak je počinjao u 7:30, ali bi se uglavnom svi dovukli u 7:55 kako bi stigli na kavu prije predavanja u 8:00. U 9:00 je predavanje završavalo i započinjao je radni dan, na početku kojeg smo prosijavali kante od prethodnog dana u obližnjoj rijeci Verdouble; zatim su neki odlazili u špilju (oko 10 minuta penjanja), a neki ostajali u terenskom laboratoriju (stari mlin) na pranju, signiranju i rekonstrukciji nalaza. U špilji je po dvoje ili troje ljudi imalo svoj kvadrant dimenzija 1x1m u kojem su iskopavali i sve nalaze mjerili, crtali i zapisivali u pripadajuću bilježnicu. Tijekom mjesec dana koliko smo proveli na iskopavanju bilo je mnogo zanimljivih nalaza, a posebno izdvajamo jedini bifacijal nađen ove godine, u čast kojeg smo imali i sangria-party!
Sl. 1. Rad u špilji
Ujutro se radilo do 12:00, a ručak (ostaci od jučerašnje večere) je počinjao u 12:30. Pripremu i posluživanje obroka, kao i čišćenje WC-a, bacanje smeća i slične radosti obavljalo je po dvoje dežurnih koji taj dan nisu radili na iskopavanju. Poslije ručka je bila pogubna pauza od sat vremena nakon koje je uvijek bilo teško nastaviti rad. Oni koji za vrijeme pauze nisu spavali, kupali su se u rijeci, skakali s lijane ili uživali u prirodnom jacuzziju u kanjonu.
Poslijepodnevni dio radnog dana počinjao je u 14:00 verifikacijom signiranih nalaza (provjeravanje dimenzija, crteža i signatura). Zatim smo radili u špilji ili pregledavali prosijani sediment te klasificirali verificirane nalaze.
Na kraju radnog dana, u 18:30, silazilo se iz špilje s kantama i nalazima (zamotanim u WC-papir- sveprisutno općenamjensko pomagalo kojem smo svakodnevno otkrivali nove funkcije). U 19:30 je počinjala večera, a nakon toga - fiesta!!!
Jedan dan u tjednu (subota ili nedjelja, po dogovoru) bio je slobodan i njega smo koristili za razgledavanje obližnjeg Tautavela i lokalnog prapovijesnog muzeja koji je kamerom povezan sa špiljom kako bi se moglo promatrati iskopavanje. Osim toga, uživali smo u croissantima i ostalim proizvodima seoske pekare te preskupim kavama na glavnom trgu.
Sl. 2. Izbacivanje koplja propulserom
Imali smo sreću da se baš u vrijeme našeg boravka održavalo svjetsko prvenstvo u bacanju koplja propulserima, pa smo i mi dobili priliku da provjerimo bismo li preživjeli prije 20 000 godina. Začudo, zaključili smo da baš i ne bi.
Povratak u domovinu, naravno, nije prošao bezbolno (tradicionalnih sedam vlakova se ponovilo), ali to je sve nevažno u usporedbi s prekrasnim iskustvima koja ćemo zauvijek pamtiti. I za kraj, zahvaljujemo Jeleni Rajnović koja nas je spasila od noćenja na kolodvoru u Nici, dekanu dr. sci. Miljenku Jurkoviću na velikoj pomoći te, naravno, našem profesoru Karavaniću na potpori i poticaju. f
Sl. 3. Mokro prosijavanje