naslovnica » o časopisu

Znanstveni časopis Zavoda za arheologiju, odnosno Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu počeo je izlaziti 1956. godine i ovo je kratki osvrt na povijest njegova izlaženja, prvotnu zamisao njegove uloge u hrvatskoj arheologiji i tijek njegovih promjena i unapređivanja u prošlo pola stoljeća.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata arheološka se struka, kao i sve ostalo u zemlji, našla na novom početku. Nastavu arheologije ponovno je preuzeo Viktor Hoffiller, nasilno umirovljen u vrijeme rata i tada već bolestan i umoran, no kao nastavnik još uvijek vrlo zanimljiv. Zavod (tada Seminar), a skorašnji Odsjek, preseljen je iz skučenih prostorija u Boškovićevoj ulici u Vranicanijevu palaču na Zrinjskom trgu 19 i smješten u prizemlju dok je veći dio prostora pripao Arheološkom muzeju. Tada je podijeljena i zajednička biblioteka a nastava je, sa sve većim brojem upisanih studenata, zahtijevala nove kadrove. Zajednički boravak u zgradi Arheološkog muzeja bio je Odsjeku vrlo koristan. 1961 Odsjek seli u novu zgradu Filozofskog fakulteta.

Napravljen je novi nastavni program, upotpunjen već ranije osnovan jednopredmetni studij arheologije s vrlo dobro koncipiranim programom i interdisciplinarnošću studija (povijest starog i ranog srednjeg vijeka, klasična filologija, etnologija, muzeologija). Arheologija se dakako mogla i dalje studirati kao dvopredmetni studij, otvoren mnogim kombinacijama struka na Filozofskom fakultetu. Organiziran je i redoviti terenski studentski rad (tada u Danilu i okolici Zadra) i prirodno se javila zamisao o vlastitom znanstvenom časopisu. Vjerojatno ne znajući da u Danskoj već izlazi časopis s istim nazivom, D. Rendić-Miočević je predložio za naše tadašnje prilike prikladan naziv Opuscula Archaeologica (dalje OA) i okupio tada u Zagrebu eminentne suradnike. Za prve sveske bili su pripremljeni veći sintezni članci koji su rezimirali višegodišnji terenski i studijski rad. Prvih godina OA je objavljivana redovito, od sveska I do IV svake godine, a zatim je tempo jenjavao. Svezak V izašao je 1961. g. a sv. VI 1966. i tada je nastupio teško objašnjiv prekid od šesnaest godina. Svezak 7 tiskan je tek 1982. godine i od tada izlazi redovito. Četiri sveska svjedoče da je ime časopisa bilo sretno izabrano; naime svesci III, IV, V i 8 tiskani su kao manje monografije. U sv. III sinteza Z. Vinskog o nalazima 6. i 7. stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog avarskog kaganata, u sv. V je S. Dimitrijević objavio sintezu s mnogo svojih novih otkrića o neolitiku i eneolitiku u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a u sv. 8 je tiskan magistarski rad Aleksandra Durmana o metalurškoj djelatnosti vučedolskog kulturnog kompleksa.

Kao što smo spomenuli, u pedesetim godinama previranja i čestih promjena koncepta studija i sveučilišne organizacije dolazilo je i do primjena naziva jedne te iste institucije s gotovo identičnim kadrovskim sastavom; radi se o nazivima Zavod, Institut i Odsjek. Odsjek je bio primarno nastavna jedinica, a u Zavodu (neko vrijeme Institutu) bili su okupljeni znanstveni projekti financirani od Ministarstva za znanost. No sve su zadatke izvršavali isti stručnjaci. Tako je, da bar malo uklonimo zabunu, potrebno navesti da su svesci I do III tiskani kao radovi Arheološkog instituta, svesci IV, V i VI kao Radovi Odsjeka za arheologiju a od sv. 7 iz 1982. g. pa do danas časopis se tiska pod nazivom Radovi Arheološkog zavoda Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Opuscula su bila zamišljena grafički elegantno, ali naravno u okvirima mogućnosti vremena prvotnog izlaženja. Zapaženi su bili brojni crteži kojima je S. Dimitrijević popraćivao svoje studije; kao vrstan crtač crtao ih je sâm a isto je sam snimao, i čak finalno izrađivao fotografije. Tijekom ovih proteklih pola stoljeća časopis se mijenjao u formatu, opremi pa i kvaliteti, prilagođivao se zahtjevima Ministarstva za znanost što je značilo da se težilo k međunarodnim, ponajviše američkim standardima. U prvim svescima sažeci na stranim jezicima bili su prekratki, ali i to je naravno ovisilo o autorima, no treba se podsjetiti da je sve do posljednjih godina bilo malo raspoloživih financijskih sredstava predviđenih za opširnije prijevode sažetaka.

1966. godina, nakon što je objavljeno 5 svezaka sa sadržajima iz sva tri glavna područja - prapovijesti, antičke i srednjovjekovne arheologije, pokazala se "inovacijskom". Taj svezak sadržavao je isključivo radove novih, tek pridošlih asistentica na Odsjek, odnosno na tadašnji Arheološki institut koji će kasnije prerasti u Zavod. Stariji su kolege bili vrlo skloni tim početničkim radovima novih kadrova a S. Dimitrijević je za sva tri članka snimio i izradio fotografije i crteže, što je bio velik podsticaj. Nakon obnove izlaženja, tj. Nakon 16 godina prekida, OA su od sveska 7 dobila fizionomiju pravog časopisa, s dužim ili kraćim člancima, a s vremenom su se obogaćivala brojem priloga, ilustracija i novim temama. Od sv. 7 surađuje niz novih stručnjaka i mladih znanstvenika koji su u dva naredna desetljeća objavljivali i najveći broj radova - Aleksandar Durman, Tihomila Težak-Gregl, Marina Milićević i drugi. Dihotomnost hrvatskog područja, kako u zemljopisnom tako i u arheološki kulturnom pogledu, odrazila se i u temama koje su OA objavljivala. Mislimo dakako na kontinentalno i jadransko hrvatsko područje. Premda su se u OA objavljivale i važne teme iz južnohrvatskog područja, osobito za razdoblje antike, a u novije vrijeme i iz prapovijesti, ipak je u ovo pola stoljeća časopis bio povezan pretežito s kontinentalnom, sjevernohrvatskom problematikom. Izuzetak dakako predstavljaju dva opsežna sveska posvećena godišnjicama profesora pred odlazak u mirovinu (sv. 23/24 i 27) koja su okupila kolege i učesnike iz cijele Hrvatske pa su u njima prisutne teme iz cjelokupnog hrvatskog područja. Časopis je primarno bio namijenjen suradnicima Zavoda i Odsjeka i to je najvjerojatnije i bio razlog zašto je nakon šestog sveska privremeno zamro. U to su vrijeme naime djelatnici naše institucije radili za druge čaospise i zbornike, pisali magistarske i doktorske radove i bila je potrebna injekcija novih suradnika da se časopis nanovo pokrene. To se i dogodilo u sv. 7. U jubilarnom svesku 17, izdanom kao spomenica za obilježavanje stogodišnjice nastave arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1993. g. počeli su sudjelovati suradnici izvana, ali još uvijek samo oni povezani s nastavom na Odsjeku. Tek su se u sv. 19, 1995. g. pojavili radovi mladih tek diplomiranih kolega, čak sa njihovim diplomskim radovima, a od toga se krug suradnika širio, što je sve omogućilo redovito izlaženje te širi opseg tema i interdisciplinarnu suradnju.

Devedesetih godina 20. stoljeća Opuscula su se znatno promijenila: u sv. 18 (1994.g.) prešlo se na veliki format, novi dizajn korica u boji, dvostupačni tekst, opširnije sažetke na stranim jezicima, a postepeno se povećavao i broj interdisciplinarnih radova, posebno antropoloških, geoloških te tehnoloških analiza. Časopis je otvoren suradnji svih kolega za njihove vrsne radove, a za opremu i izvedbu likovnih priloga vratio se Krešimir Rončević nakon što ga je Miljenko Gregl zamjenjivao par godina za vrijeme izbivanja iz Hrvatske. M. Gregl je autor i novoga izgleda OA. Radovi su kategorizirani po propisima Ministarstva znanosti RH pa uz izvorne znanstvene radove časopis sadrži stručne radove i prethodna priopćenja, mahom o najnovijim terenskim otkrićima.

Od sv. 15 iz 1991. g. u OA se objavljuju i recenzije te prikazi knjiga, a vrlo rijetko nekrolozi - samo za one preminule kolege koji su Odsjek i Zavod zadužili svojom suradnjom, bilo predavanjima bilo mentorstvom magisterija i doktorata. U istom svesku počinju se objavljivati kraći izvještaji o djelatnosti Arheološkog zavoda i Odsjeka, obično su ih pisali tadašnji pročelnici Odsjeka. Zadnji se takav godišnji izvještaj javio u sv. 22 u 1998. g. U istom se svesku javila i rubrika Kronika, ali je kasnije nestala. Tada je završeno i s redovitim objavljivanjem popisa časopisa primljenih u zamjenu za OA što je bilo započeto u sv. 10 za 1985. g.

Krajem devedesetih godina 20. st. objavljuju se interdisciplinarno koncipirani članci sa dva ili više autora, svuda su objavljivane analize arheoloških nalaza iz Hrvatske. Tako se uvode članci nastali iz timskog rada raznih profila stručnjaka, domaćih i stranih, što je ranije gotovo posve nedostajalo. Važno je da se od sveska 28 iz 2004. g. tekstovi u OA objavljuju dvojezično.

Naravno da su tijekom pet desetljeća mijenjani i urednici i članovi uredništva. Prvog dugogodišnjeg urednika D. Rendića-Miočevića zamijenio je M. Zaninović, a u njemu se za prapovijesne sadržaje u časopisu pridružila Nives Majnarić Pandžić. Sv. 27 za 2003. g. uredila je Tihomila Težak-Gregl, a sada je izabrano mlado i poletno uredništvo koje se brine da ovaj jubilarni svezak bude na dostojnoj razini i da rezimira dosadašnje napore - terenska, muzejska i interdisciplinarna istraživanja, te iz njih proistekle znanstvene rezultate - sve okupljene u trideset svezaka Opuscula Archaeologica objavljenih tijekom proteklih 50 godina.

Dr. sc. Nives Majnarić Pandžić, red. prof. u miru