Fragmenti
časopis studentskog kluba arheologa filozofskog fakulteta u zagrebu
pegaz - krilati konj
autor: Antonio Džaja
Arhetipski konj, sin noći i tajne, životinja je htonskog svijeta. On izranja iz utrobe zemlje ili dubina mora i donosi i smrt i život jer je povezan i s vatrom i s vodom, elementima koji mogu biti kreativni, ali isto tako i destruktivni.
Konj, ta prekrasna i zadivljujuća životinja s pravom bi mogla nositi naslov čovjekovog najboljeg prijatelja. Svaka ljudska zajednica koja je upoznala konja ostala je zapanjena božanstvenošću ove životinje osjećajući pred njom strahopoštovanje i poniznost. Čak i onda kada su ljudi uspjeli ukrotiti tu veličanstvenu životinju, zadržali su ove osjećaje dodajući im još i osjećaje privrženosti i prijateljstva. Stoga ne čudi činjenica da konj od najranijih dana zauzima jedno od najvažnijih mjesta u ljudskoj religiji i umjetnosti.
Simbolika konja je vrlo složena i u određenim točkama ne baš jasno definirana. Eliade u njemu vidi životinju povezanu s pogrebnim obredima i htoničkim kultovima, Martens Stienon ga smatra simbolom kružnog toka svijeta pojava, a Diel zaključuje da konj predstavlja žestoku žudnju i instinkte. Za drevne Indoeuropljane pastuh je simbolizirao moć ratnika, kralja i snažnog muškarca.
Dodavanjem krila konju simbolika postaje još složenija. Najpoznatiji krilati konj u religiji i umjetnosti je Pegaz, čudesni božanski konj grčke mitologije.
Značenje imena Pegaz (Πηγος) još uvijek nije razjašnjeno. Prevladava mišljenje da znači “jak, moćan” (πηγος), ali se povezuje i s grčkom riječju πηγη (izvor) jer je Pegaz došao na svijet na izvoru Okeana. Ova druga pretpostavka se smatra pogrešnim narodnim tumačenjem. Osim ovih, spominju se još neka značenja kao bijel ili crn.
Ni porijeklo lika krilatog konja nije utvrđeno. Općenito se prihvaća da krilati konj, kao i druga krilata mitska bića (grifoni, sfinge), potječe s istoka. U babilonsko-asirskoj umjetnosti susrećemo prikaze krilatog konja iz čijeg se lika najvjerojatnije razvija lik Pegaza. Prikaz krilatog konja je najvjerojatnije iz Asirije, kroz prednjoazijske kulture, u brojnim orijentaliziranim varijantama posredstvom Feničana došao do Grčke. Suprotno tome Milchöfer smatra da je konj s krilima izvorna i najstarija tvorevina grčke tehnike, odnosno da je krilati konj, kojeg ne poznaju ni mikenska ni egipatska umjetnost, indoeuropskog podrijetla.
Međutim, bilo bi pogrešno tvrditi da je domovina Pegaza na istoku. Domovina Pegaza je najvjerojatnije na sjeveru Peloponeza, točnije, u Korintu. Spomenici koji predstavljaju Pegaza govore u prilog toj tvrdnji.
Pegaz i krilati konj dva su paralelna motiva koja se približavaju i isprepliću još od početka subgeometrijskog razdoblja. Prilikom prodora lika krilatog konja na umjetničkim izrađevinama feničkih trgovaca dolazi do miješanja i uspoređivanja tih prikaza s narodnim predajama.
Pegaz u grčkom mitu
Najstarija Heziodova verzija Pegazovog rođenja (Postanak bogova) govori da je nastao vezom Posejdona i Meduze na livadi među proljetnim cvijećem. U tom mitu su i Posejdon i Meduza u konjskom obliku, a ona ga je rodila prirodnim putem. Nasuprot Heziodu, Publije Ovidije Nazon u svojim “Metamorfozama” pjeva da je Posjedon u ptičjem obliku obljubio Meduzu u hramu božice Atene. Ipak, najslavniji i najpoznatiji je mit o Pegazovu rođenju iz Meduzina tijela. Prema tom mitu, Serifski kralj Polidekt želeći oženiti Perzejevu majku Danaju i osloboditi se Perzeja, pošalje ovoga da mu donese glavu Gorgone Meduze. Nakon potrage Perzej nađe Meduzu kako spava sa sestrama i gledajući njezin odraz u štitu koji mu je dala Atena odrubi joj glavu zakrivljenim mačem, zvanim harpe , darom Hermovim. U tom trenutku iz Meduzina tijela iskočiše krilati konj Pegaz i Hrizaor, div sa zlatnim mačem. Druga verzija tog mita je da Pegaz nije iskočio iz Meduzina tijela, već se rodio iz njezine krvi.
Bilo je autora koji su smatrali da Meduza nije Pegazova majka. Tako je Fest u svom djelu “Hippius” njegovom majkom imenovao određenu Pegazis, dok je prema Potteru Pegaz sin Eoje, Zore.
Sl. 1. Perzej ubija Gorgonu
(metopa s hrama “C” u Selinuntu, oko 540. pr. Kr.)
Pegaz se najčešće javlja uz Belerofonta. Iz brojnih varijacija se vidi da se radi o vrlo starom mitu. Najstariju verziju mita o Belerofontu donosi Homer u šestom pjevanju “Ilijade” u kojem Glauk, Hipolohov sin, govori Diomedu o svojem porijeklu. U dijelu govora koji se odnosi na Belerofonta i njegova djela nigdje se ne spominje Pegaz ili krilati konj, već samo junak koji je ubio Himeru znakovima poslušan božjim. (Homer, Il. VI, 183) Postavlja se pitanje Homerovog nespominjanja Pegaza. Moguće da je Belerofont bio povezan s Pegazom, ali Homer vjerojatno nije bio upoznat s tom verzijom koja je možda imala samo lokalni karakter, ili je Pegaz zaboravljen u likijskim mitovima. Drugi smatraju da je Pegazova pomoć zanemarena kao nešto što se podrazumijeva jer je za Glaukovo pripovijedanje bitno samo ono što se neposredno odnosi na Belerofonta. Indirektno prisustvo Pegaza u mitu vidi se u stihovima II. VI, 183 i VI, 200.
Iako ga Homer ne spominje, to ne znači da Pegaz već u to vrijeme nije dio mitologije, pogotovo ako se u obzir uzme da u vrijeme Hezioda koji ga prvi spominje, Pegaz već ima panhelensko značenje. Iz Hezioda bi se pak moglo zaključiti da odmah po rođenju Pegas poletje, pa zemlju napustivši, majku ovaca, / Stiže med besmrtnike te živi na Zeusovu dvoru. / Ondje on nosi grom i munju mudrom Zeusu. (Heziod, Postanak bogova, 284-286)
Međutim, kasnije verzije mita ne slažu se u potpunosti niti s jednim od ovih izvora.
Belerofont i Pegaz
Belerofont, sin Glauka i unuk Sizifa, slučajno je ubio svoga brata ili nekog drugog korintskog plemića te je morao pobjeći iz Korinta. Bježi u Tirint gdje ga je primio i očistio od grijeha kralj Pret. Pretova žena se zaljubi u Belerofonta i ne mogavši ga privoljeti svojim pohotnim željama, lažno ga optuži pred svojim mužem da ju je pokušao obljubiti. Taj dio mita je gotovo identičan s biblijskom pričom o Josipu, sinu Jakovljevu, kojeg je pokušala zavesti žena visokog egipatskog dvorjanina Potifara, što nam ukazuje na raširenost i starost tog motiva u mitologiji. Pret, bijesan zbog toga, ali bojeći se ubiti Belerofonta, posla ga u Likiju s pismom svom tastu u kojemu ovome poručuje da ubije Belerofonta. U ovom dijelu mita vidimo još jednu sličnost s Biblijom. U Drugoj knjizi o Samuelu kralj David šalje svoga časnika Uriju Hetita (s pismom u kojem traži njegovu smrt) na ratište.
Nakon devet dana gozbe, likijski kralj Jobat, pročita poruku svoga zeta Preta i, bojeći se ubiti gosta, odluči poslati Belerofonta da ubije Himeru koja bijaše roda božanskog, a ne čovječjeg,/ Naprvo lav, ostragu zmaj, u sredini pak koza,/ Strašnu je rigala silu iz sebe žarkoga ognja. (Homer, Ilijada, VI, 180-182)
Himeru se moglo pobijediti samo iz zraka pa je Belerofont trebao Pegazovu pomoć. Postoji više verzija o tome kako je Belerofont ukrotio Pegaza. Neki antički izvori navode da je Belerofont, prije svog bijega iz Korinta, uhvatio Pegaza dok je pio vodu s izvora Pirene na Akrokorintu i to bez ikakve božanske pomoći. Drugi pak navode da je Pegaza Belerofontu poklonio njegov stvarni otac, Posejdon Damej (Krotitelj). Prema mitu koji se pričao u korintskom svetištu Atene Halinitide, Atene od uzda, Atena je bila ta koja je ulovila Pegaza, zauzdala ga i predala Belerofontu.
Najraširenija verzija je ona koju je Pindar opjevao u svojoj XIII olimpijskoj odi, a koju je spjevao u čast Ksenofonta Korinćanina, pobjednika u trčanju i petoboju. Tu on pjeva kako je Belerofont pretrpio mnoge jade pokušavajući ukrotiti Pegaza prije nego što mu se Atena Palada u snu javila i rekla:
"Zar spavaš, kralju Eolida?
Čudotvorne evo ti uzde!
Pokaži je ocu pučine
i tovnog bika
njemu ko žrtvu prikaži!"
(Pindar, Ode, O. XIII, 82-86)
Nakon tih riječi Belerofont se probudi i potraži vrača Polijida te mu ispriča kako je prema njegovoj uputi spavao svake noći u blizini oltara božice te kako mu se u snu ona ukazala i dala zlatne uzde. Vrač mu naredi da posluša san, a kad bude Posejdonu prinosio žrtvu neka podigne žrtvenik i Ateni, zaštitnici konja. Ukrotivši Pegaza čudotvornim uzdama, Belerofont je sa sjevera iz pustinja hladnih / napao vojsku lukonosnih žena, / pa ubio Himeru, što oganj je rigala / i pobio Solime. (Pindar, Ode, O. XIII, 108-111) . Belerofont je Himeru svladao iz zraka, jašući na Pegazu. Pošto ju je izrešetao strijelama, ubacio joj je u čeljust komad olova pričvršćen na vrh koplja koji se pod vrelinom njenog daha otopio i spalio joj vitalne organe. Na sličan način je pobijedio i ratoborne Solime i njihove saveznice Amazonke - na njih je bacao velike komade kamenja iz zraka.
Sl. 2. Belerfon i Himera (Prauendorf, 3. st)
Belerofont je navukao na sebe bijes bogova pokušavajući se, u naletu oholosti, nošen krilima svoga konja, uspeti na Olimp do obitavališta bogova. Prema prvoj verziji Pegaz je sam zbacio Belerofonta, dok je prema kasnijoj pad izazvao Zeus poslavši obada da ubode Pegaza. Prema najmlađoj verziji Belerofont je pao s Pegaza zbog straha od visine.
Homer sljedećim riječima opisuje Belerofontov kraj:
Al kad omrznu i on vjekovitim bozima svima,
Stane lutati sam po ravnici Alejskoj dušu
Grizući svoju, od staza bježeći ljuskih po strani.
(Homer, Ilijada, VI, 200-202)
Homer govori da je Belerofont omrznuo bogovima mada im je ranije bio mio. Neki tim stihom (Il., VI, 200) žele dokazati da je Homer znao za Belerofontov pokušaj da uzleti na Olimp.
Prema drugoj tradiciji, koju su razvili tragičari, Belerofont se vratio u Tirint kako bi se osvetio Pretu i Steneboji; nagovorio je nevjernu Steneboju da se popne s njim na Pegaza, a potom ju je s velike visine bacio u more kraj Mela.
Od drama koje su se bavile temama iz mita o Belerofontu znamo za Sofoklovog “Jobata” (od kojeg nije ništa sačuvano) te za Euripidovu dramu “Steneboja” (koja je sačuvana u opisu) i “Belerofont” od kojeg su sačuvani fragmenti.
Pegaz nakon Belerofontovog pada poletje prema stanu bogova, jer na Olimpu čekaju konja djedovske Zeusove jasle. (Pindar, Ode, O. XIII, 112)
Na Pegazu su jahali i Perzej i Eoja ili Zora koja je, sudeći prema značenju njenog imena (“koja putuje visoko iznad zemlje”), nekad bila sunčano božanstvo. Njoj je Pegaz dat u službu za svakodnevnu vožnju nebom.
Melski reljef od terakote datiran oko 470. godine prije Krista svjedoči da je Perzej jahao Pegaza. Zajahao ga je odmah po njyegovu rođenju što potvrđuje obezglavljeno Meduzino tijelo ispod Pegaza. Iz Meduzinog vrata izlazi Hrizaor dok se Perzej osvrće za svojom potjerom, bijesnim Gorgoninim sestrama, držeći u lijevoj ruci harpe kojim je odrubio Meduzinu glavu koju drži u drugoj ruci.
Apolon, Helij, Selena, Afrodita i Ares također su bili prikazivani na kolima koje su vukli krilati konji. Međutim, ti krilati konji upregnuti u četveropreg ne mogu se izjednačiti s Pegazom.
Pegaz je doveden u vezu i s kentaurima. Prema mitu su Iksion i Pegaz u istoj noći vodili ljubav s jednom ropkinjom. Plod te veze je bio Kentaur, praotac kentaura.
Kada se Pegazovo ime povezalo s grčkom riječju πηγη (izvor) nastalo je nekoliko mitova koji su se odnosili na Pegaza i nastanak izvora. Ovo mišljenje je bilo najraširenije kod Hipokrene na Helikonu.
Na Helikonu postoji tzv. Konjski izvor (Hipokrene). Pričaju da ga je stvorio konj Belerofonta dodirnuvši kopitom zemlju.
Pauzanija, Vodič po Heladi, IX, 31
Pegaz se spominje kao tvorac još nekih izvora (Hipokrena u Trezenu, Aganipe na Helikonu, Kastalije na Parnasu, pa čak i korintske Pirene). Povezivanje Pegaza s izvorima zbližilo ga je s Nimfama i Muzama. Te legende, produkt helenističkih pjesnika, preuzeli su rimski pjesnici. Nakon što je bio stvoren herojski mit, Pegaz je povezan s Apolonom i Muzama. I dok u starijim mitovima on nije ništa bez Belerofonta, sada se javlja kao samostalan lik.
Pored stvaranja izvora Pegaz se vezuje i uz mitove o osnivanju gradova Tarsa i Bargilije.
Dionizije Perijeget nam u svom “Vodiču po svijetu” donosi informaciju da je na mjestu na kojem se kasnije uzdigao grad Tars, prilikom Belerofontovog pada s neba, Pegaz slomio kopito i jedno pero. Prema drugim izvorima, Pegaz je tamo izgubio jedno ili oba krila. Neki govore da je na tom mjesti sletio sam ili s Belerofontom. Grad Bargilija dobio je ime po Belerofontovom prijatelju Bergilu kojeg je Pegaz ubio udarcem kopita kad ga je ovaj htio uhvatiti. U spomen na prijatelja Belerofont, je ovom gradu dao njegovo ime.
Simbolika Pegaza
Simbolika Pegaza povezana je s određenim aspektima simbolike konja. Arhetipski konj, sin noći i tajne, životinja je htonskog svijeta. On izranja iz utrobe zemlje ili dubina mora i donosi i smrt i život jer je povezan i s vatrom i s vodom, elementima koji mogu biti kreativni, ali isto tako i destruktivni. Ali poslije noći dolazi dan, pa i konj slijedi taj put. Napušta mjesto svog porijekla da bi se uzdignuo na nebo i time transformirao iz lunarnog i htonskog bića u solarno i uransko.
Upravo kod Pegaza vidimo taj prijelaz. On je htoničkog porijekla jer je rođen iz ljubavi Posejdona i Gorgone Meduze, ali je sam po sebi nebeski konj.
Pegazovo značenje su razni znanstvenici različito tumačili. Neki su u njemu vidjeli biće brzine, drugi biće slično Harpijama, znak brzine kletve. Preller-Robert i Beulé u njemu vide oblake. Graves u Pegazu vidi mjesečevog konja, koji je predstavljao magiju stvaranja kiše. Drugi znanstvenici objašnjavali su Pegaza kao izvor-nevrijeme ili sunce-konj.
Osobno smatram da Pegaz predstavlja plodonosno sunce. Više je razloga koji su me potakli na ovo mišljenje. Ime Meduza neki tumače kao “Vladarica” što ukazuje da je nekoć bila Majka Zemlja u liku kobile. Bilo da ju promatramo kao Majku Zemlju, Gospodaricu Zvijeri ili kao Mjesečevu Božicu (kako ju promatra Graves), njezino se obezglavljenje od strane heroja Perzeja može vidjeti kao rađanje sunca. Pegaza jaši Belerofont, sunčani heroj čiji kult kasnije ruši sunčani Zeus i prisvaja sebi Pegaza. Da je Belerofont, kao i Pegaz, sin Posejdonov, nije čudno s obzirom na to da Korinćani svaki dan gledaju kako sunce izlazi iz mora. I Belerofontov djed Sizif također se tumači kao simbol sunca. On u podzemlju valja kamen na vrh brda koji se onda dolje skotrlja i tako bez prestanka. U tome neki znanstvenici vide simbolički prikaz sunčevog kretanja. Krajem ljeta i početkom jeseni sunce lagano slabi i počinje razdoblje nevremena praćeno iznenadnim pljuskovima za vrijeme kojih sijevaju munje i gromovi: to su Pegazovi izvori. Upravo u to vrijeme, kada sunce gubi svoju jakost, na noćnom nebu se pojavljuje novo zviježđe, zviježđe Pegaza. Kod Eratostena se spominje da je prema jednoj predaji Pegaz bio premješten ispod zvijezda. Zviježđe Pegaza se nalazi na sjevernom nebu, susjedno Ribama. Pored zanimljivosti da se to zviježđe nalazi pored zviježđa Riba, važno je napomenuti da je lik Pegaza izvrnut naopako. Krajem zime i početkom proljeća zviježđe Pegaza nestaje s neba, a sunce se nakon dužeg vremena ponovo vidi na nebu u svojoj snazi i započinje svoj novi put kroz godinu. Možda u liku Belerofonta možemo vidjeti lik arhetipskog svetog kralja koji svojim podanicima osigurava plodnu i dobru godinu. On to čini tako da ukroti plodonosno sunce (Pegaza) i njime porazi zlu godinu ili nevrijeme (u ovom mitu u liku Himere).
I u drugim mitologijama se sunce uspoređuje s konjem. U Rgvedi je sunce ptica ili pastuh. Asocijacije konja sa suncem i vodenom kozmologijom i plodnošću dobro je odražena u indijskim legendama. Uccaiśravas, prvi konj, izdigao se iz oceana mlijeka. Prihvatio ga je Indra, vrhovni bog, bog kiđe i grmljavine. Úathapatha Brâhmana govori da je u početku konj proizveden iz mora i da je vlasniđtvo Varune, boga mora. Konj je munja iz koje bogovi prave vatru. Valahassa Jâtaka kaže da je Bodhisattva preuzeo lik krilatog konja da bi spasio trgovce koji su se nasukali i bili zavedeni od ljudožderki prerušenih u zavodljive djevojke koje su ih namjeravale prožderati. Prema indijskim legendama konji su izvorno imali krila, ali im ih je odrezao Indra. Moguće je da su krilati konji i kentauri stranog porijekla (helenistički utjecaj?) jer oba elementa postupno nestaju iz indijske umjetnosti.
Značaj i utjecaj konja je očit u mnogim drevnim kulturama koje su mu dale značajno mjesto u svojim legendama i umjetnosti, slično tumačeći njegovu pojavu usprkos svim razlikama koje se javljaju. Mada danas konj više nema značenje koje je imao u ljudskoj prošlosti, njegova je pojava trajno obilježila povijest ljudskog roda. f
LITERATURA
K. Bharatha Iyer, Animals in indian sculpture, Bombay 1977.
W. Burkert, Greek Religion, Oxford 1990. (1977) 1
Gheerbrant, J. Chevalier, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb 1987.(1969)1
R. Graves, Grčki mitovi, 4. izdanje, Beograd 1990.
C. Kerényi, The Gods of the Greeks, T&H, London 1988. (1951) 1