Tilurium

Rimski vojni logor – Tilurij nalazi se na mjestu današnjega sela Gardun, udaljenoga nekoliko kilometara od grada Trilja. Rimljani su bili podigli logor na mjestu nekadašnje ilirske gradine, na sjeveroistočnom dijelu visoravni koja se uzdiže iznad desne obale rijeke Cetine (Hyppus). Kod današnje crkve sv. Petra, dominantne i strateške točke istočno od logora, gdje apsolutna visina doseže 429 m, pruža se pogled na rijeku Cetinu i prijelaze preko nje kao i na sva okolna polja i visoravni. Naravno da se s toga mjesta dalo nadgledati i prometnice, što je bilo važno jer je preko Cetine vodila cesta Salona – Argentaria, da bi se upravo tu, na Cetini, na mjestu današnjega grada Trilja, koji se u antičkim itinererima spominje kao Pons Tiluri, račvala u dva pravca. Jedan je pravac išao preko Delminija, na sjeveroistok prema Argentariji, a drugi preko Narone prema Skadru i Dirahiju, na jugoistoku.

gardun 2010 (57)

Pogled sa obale rijeke Cetine na ilirsku gradinu i današnju crkvicu Sv. Petra (gore lijevo)

 

Prostor logora se prema sjeveru, na mjestu gdje se nalazi lokalitet Međine, stepenasto penje do visine od 440 m, dok se na jugu prema lokalitetu Podvornice teren spušta na 377 m. Prema zapadu područje današnjeg sela Gardun graniči s teritorijem sela Vojnić. Na ulazu u samu vojnićku dolinu nalaze se i danas ostaci ilirskog bedema zvanog Prizida. Taj je bedem, čija je širina iznosila oko 2 m a visina oko 4 m, sagrađen tehnikom suhozida. Veliki kameni blokovi slagali su se bez upotrebe žbuke s vanjske i unutrašnje strane, a međuprostor se ispunjavao usitnjenim kamenjem. Danas je od nekadašnjeg bedema sačuvana ta unutrašnja ispuna koja se, zbog toga što su vanjski kameni oblozi odneseni, raširila i spustila. Bedem je zatvarao prilaz s visoravni Poda, a pružao se od krajnjega juga Čemernice, tj. brda Bračice do lokaliteta “Kusića gomile” koji se nalazi istočno od sela Bućani. Ti su bedemi, iako još uvijek ne znamo vrijeme njihove izgradnje, igrali sigurno veliku ulogu u zaštiti prilaza ilirskoj gradini koja se nekoć nalazila na području Tilurija. Na mjestu te strateški izvanredno dobro smještene gradine podigli su Rimljani vojni logor, koji je zajedno s onim u Burnumu, kao i kastelom na Gračinama (Bigeste) te s nekoliko manjih kastela činio obrambenu crtu, neku vrstu limesa prema, u tom vremenu, još nesigurnoj unutrašnjosti provincije, čime je bilo presječeno područje ratobornih Delmata.

Iako je u znanstvenoj literaturi značaj ovog legionarskog logora odavno uočen, nakon njegove ubikacije koju je uspješno riješio S. Gunjača, znanost se samo jednom temeljito pozabavila pitanjem Tilurija. Radi se o članku M. Zaninovića koji vrlo iscrpno analizira vojni značaj tog logora u antici. Osim što iznosi mišljenje da je nekadašnja ilirska utvrda Tilurium za vrijeme Oktavijanove vojne ekspedicije 34 – 33. pr. Kr. zaslužila Plinijev atribut, izrečen u rečenici: Burnum, Andetrium, Tribulium, nobilitata proeliis castella (N.H. III, 142), Zaninović podržava opće mišljenje da je do gradnje logora došlo nakon gušenja Batonova ustanka 9. godine, ne polemizirajući s mišljenjem O. Cuntzea o dolasku rimskih trupa na Gardun najkasnije 15. pr. Kr.

Rasprave o vremenu gradnje logora Burnum i Tilurij, te o stalnom stacioniranju rimskih legionarskih trupa u Iliriku koji iz toga proizlaze, potiču prije svega dvije činjenice. Prva koja govori da je do konačne okupacije Ilirika došlo nakon dugogodišnjeg rimskog truda obilježenog brojnim pohodima i krvavim bitkama, pobjedama ali i porazima. I druga, to što je od 226. pr. Kr. kada je zabilježeno da je rimska vojska prvi put intervenirala u Iliriku, pa do gušenja Batonova ustanka 9. godine, dakle u više od dvjestotrideset godina, tom provincijom prošla brojna rimska vojska. Vojska koja ni u kojem slučaju nije mogla djelovati bez stalne i dobro organizirane logističke podrške. Svoj je sud o tom problemu najjasnije iznio Wilkes. On naime, čvrsto zastupa stajalište da rimske trupe prije stacioniranja u Burnumu i Tiluriju, a to se dogodilo, po njemu, nakon 9. g. nisu imale svoja stalna i planirana boravišta u Iliriku, te da je njihov boravak u toj provinciji bio uvjetovan ad hoc operacijama nakon čega bi ga trupe napuštale. Sve su se ove rekonstrukcije nekadašnjih događanja u svezi s rimskim logorom Tilurij i s boravkom rimskih trupa u Iliriku bazirali samo na jednoj znanstvenoj disciplini, naime na Staroj povijesti i pisanim izvorima iz rimskog vremena. Stoga arheološka istraživanja započeta 1997. godine na području toga nekadašnjeg legionarskog logora mogu donijeti rezultate koji bi u kombinaciji s dosadašnjim spoznajama mogli pružiti temelje za stvaranje novih zaključaka ali naravno i za potvrdu dosadašnjih teza.

I upravo je ta, prethodno opisana situacija, bila jedan od najvažnijih razloga koji su me potakli na arheološka istraživanja u Gardunu. Pred istraživača se postavilo više ciljeva, od kojih su mi se najznačajnijima i najbitnijima činili:

  • konačno utvrđivanje položaja i parametara nekadašnjeg rimskog legijskog logora
  • utvrđivanje kronologije gradnje kao i njene stratigrafije.
  • od izvanredne važnosti je bilo i jest: konačno prekinuti odljev arheološkog materijala s tog lokaliteta, te budućim nalazima utvrditi kontekst koji nema ni jedan gardunski spomenik koji se čuva u muzejima.

Na području koje zauzima oko 12 hektara na kojem se nekada nalazio rimski vojni logor ostalo je malo toga sačuvanoga. Jedini arhitektonski ostaci, djelomično prepoznatljivi, su vrlo kratke dionice nekadašnjeg bedema na sjevernom i zapadnom dijelu logora. U samom su se selu Gardun mnoge kuće gradile od kamena koji je u antici služio drugim objektima. Osim toga u zidovima kuća ugrađeni su dijelovi različitih spomenika od kojih se poneki čuvaju i po dvorištima.

TILURIUM I.

TILURIUM I

TILURIUM II. sv. 1 (analiza i katalog) i sv. 2 (table)

TILURIUM II.

TILURIUM III

Tilurij III

 BIBLIOGRAFIJA

GALERIJA FOTOGRAFIJA

>